Svadbeni običaji zaključak

Svi dosada napisani tekstovi ne mogu se zamisliti bez prirodnog konteksta i uloge u određenoj zajednici. Zbog toga su najčešće nastajali i razvijali se uz spomenute narodne običaje. Većina ovih pjesama pjevala se i u drugim zgodama. 


Najistaknutije mjesto u svemu što smo rekli ima pučko-dramsko stvaralaštvo. Sve je, vidjeli smo, vrlo jednostavno. Sva scenografija, od pripreme djevojačke sobice, njezinog ruha, stolova složenih određenim redom, do nakita cvjetnih ili platnenih (pa i otaraka na svatovima omotanih oko vrata ili stavljenih preko ramena i ispod suprotnog pazuha); sva kostimografija, posebitost narodne nošnje u koju se oblači mladenka: (izraziti duvak, - šlajer, - veo, a kasnije pocalica, svezačići, žućke, ornalije, pribadače, lepezasti cvijetovi, šljokice...), jenge, udate žene, ukrašenih glava, s posebnim ploskama rakije 


(Ova moja ploskica
Išla kući Mikića,
A Mikića žene predu
I u moju plosku gledu),

jednostavne koreografije uvjetovane su strogo određenim kontekstom. 

U svadbi su gotovo svi na neki način glumci, improvizatori. Obični ljudi dovedeni su, stjecajem svadbenih okolnosti, u neku vrstu javnog glumišta. Kao glavni glumci, uz ženika i mladenku, nastupaju čajo, djever, jenga, domaćin, kum, stari svat. Sporedni glumci su ostali sudionici svadbe, među kojima se ističu kuvači, barjektari, zagonetne osobe u traženju mlade, žene koje škrope svatove, koje deru svekrvinu maramu, djeca na krilu snahe....

Poezijom koja dominira tijekom svadbe provijavaju ljubavne i šaljive poruke, ali često i dublje ironije pa i sarkazmi. Rugalice su sastavni dio svadbe. Ruga se ljudskim manama, društvenim (ne)prilikama, vlastitim nedostacima, a najviše suparnicama, tako zvanim inoćama. Neka univerzalna tuga i bol isijava iz pjesama zbog rastanaka, neuzvraćenih ljubavi,...

Rječnik u iznesenim stihovima i nije Bog zna kako raznolik. Međutim bogat je sinonimima. Primjerice: za mladića se kaže: dika, dragi, lola, ljepotan, baraba, vragolan, bećar..., a za djevojku: mala, draga, duša, dušica, vila, udavača,...

Iako je jezik Bosanske Posavine vrlo bliz standardnom hrvatskom književnom jeziku, naravno da i u njemu ima tuđica. Primjerice: turcizmi: begenisati, ašikovati, sokak, damar, duvak, čorba, jenga, nabelajiti,...; germanizmi: švaler, brenovati, šlingati, šlingeraji, ajncug...; mađarizmi: cipela, vanjkoš, asna, astal, kip,...; srbizmi: završeci glagolskih pridjeva na ...ovan umjesto iran na primjer komplikovan, umjesto kompliciran, zatim prezent na išem umjesto na iram primjer operišem umjesto operiram. Sve se to može naći u “Posavskom rječniku” kojeg sam objavila.

Uz standardnu ijekavštinu nailazimo i na ikavicu, što je razumljivo s obzirom na blizinu Slavonije s jedne strane, ali i onaj dio Bosanske Posavine istočno od Bosanskog Šamca u selima na primjer: Grebnice, Domaljevac, Bazik, Odmut, Oštra Luka pa sve prema Tolisi, gdje se govori ikavica s poznatim metatonijskim akutom. Evo primjera: priveliko, pribrzo, izgorila, prišla te zanimljiva riječ pritijesno gdje se spajaju ikavica i ijekavica. Poznate su i dublete kao prolito i proljevano. Zanimljivi su i primjeri jotacije u riječima; nješta, njekada, njekako. Upitna zamjenica je “đe”, a čuje se i “ge” i “di”. Potvrdan odgovor je “ja”. Zanimljiv je i poredak riječi gdje se glagol siječe pa imamo ovakav poredak: negacija + zamjenica + glagol, umjesto negacija + glagol + zamjenica. Primjerice: Ni mi je, umjesto Nije mi.

Svaki od distiha imao je specifičnu poruku: čežnju, stid, zavist, ljubomoru, antipatiju prema nekim članovima uže rodbine, najčešće prema svekrvi. Dakle, od sasvim spontanih sramežljivih ljubavnih uzdisaja pa do zajedljivih i neukusnih izričaja. Dvostihovi često ne poštuju gramatička pravila, ali i to je odraz sredine u kojoj su nastali. 

Moram na kraju reći da naši običaji imaju sličnosti i s običajima u drugim krajevima gdje Hrvati žive. Mene je zaintrigirala sličnost s Hrvatima Karaševačkog kraja u Rumunjskoj. Osobite sličnosti posavskih i karaševačkih Hrvata u svadbenim običajima su:

  •  u prošnji djevojke
  •  u obraćanju djevojčinoj majci
  •  u svečanom činu češljanja mlade
  •  u rastanku mlade od rodbine...


Možda je i ovo jedan od pokazatelja kako narod koji potiče od istog stabla, ma gdje mu grane odnijeli povijesni vjetrovi i kolikogod stoljeća bili razdvojeni, imaju svoje uvijek prepoznatljive korijene na kojima rastu nove grančice.

Nakana nam je pisati i o ostalim običajima. Bit ćemo zahvalni na sugestijama i pomoći.


Izvor:
http://www.hasic-online.at/tradicija/niti---povezivanje-rasute-batine/svadbeni-obicaji/svadbeni-obicaji-zakljucak.html

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018