Svadbeni običaji 3

svatovi 3


Što je činilo djevojčinu opremu tj “ru’o”?

To su svakako bili sanduci ili ormari, stol, stolice (kako je kraj poznat po uzgoju šibe, pokućstvo je najčešće pleteno), kreveti, obvezatna metla (sada usisivač), zrcalo, legenj... Ako je djevojka švelja, u ruhu je i stroj za šivanje. Udaje li se dalje, po mogućnosti s ruhom se vozi i bicikl da može češće posjećivati rodbinu, te svakako posteljina (plahte, madraci, jorgani, ćilimi, ponjave, sitarke, bugarke, truljarke, čunčane, načinjene i suknene), vanjkoši (poseban znak prestiža su oni s guščjim perjem), šlingani i vezeni. Oni se prve nedjelje slože na prozor bračne sobe i tako pokažu prolaznicima. Dakako, u ruho spada osobna djevojčina garderoba: suknje s granirima ili bez granira, podsuknje ili unteri, zaprezi, reklje, rukavi vezeni i sa šlingerajima, rubine (mrkaljice, šlingane, čipkane), krpe (marame s obrubom šlinganim, čipkastim ili vezenim), čorape (guličane, tkane, vezene, pletene...).


Po ruho se dolazi s jednim ili dvojim kolima punim djevojaka i mlađih žena te s “platonom”. Obučene su svakojako: u mušku nošnju, kao muslimanke ili pravoslavke, kao “romkinje” ili “čifutkinje”. Pjeva se od momkove do djevojačke kuće. Obično se pjevaju šaljive i ljubavne pjesme te rugalice. Zovu se još i pripjevavanja.

Primjeri:

Dođi diko naveče,
Bit će friške pogače,
Ispekla je moja nana
Prije mjesec dana.

Sve su cure u kolu bogate
Kad povežu snajine dukate.

Svjetuje me moja majka draga,
Al’ ne more nasvjetovat vraga.

Ne b’ se ‘tjela udat u Grebnice
Tam’ se loži trnje i granjice.

Lolo gade, moja majka znade,
Kol’ko tebi godina imade.

Volio me ne volio diko,
Ni ja tebe ne volim toliko.

Bol bolujem nikom ne kazujem,
Samo loli koji mene voli.

Da mi je se ljeti razboljeti, 
da me mladu nošaju po ladu.

Naši momci aute vozaju,
A kod kuće luka večeraju.

Meni moja govorila braća
Nemoj seko koga vojska vraća.

Moj je dragi u matere peti
Uzet ću ga pa da je deveti.

U subotu na rabotu to može i nana
A kad bude u kolo mogu i ja sama.

Ne ljubi se što je pribogato
Već se ljubi što je umiljato.

Bolje dragi da se nismo znali
Ne bi jada na srcu imali.

Da sam znala da ću za seljaka
Kupila bi’ vreću opanaka.

Druguj drugo nećemo još dugo
Ti do zime, a ja dogodine.

Žali dragi, žalit ćeš do groba
Ti ćeš mene, a ja nemam koga.

Mrka Ada selo nakarada
Fala Bogu lijepa nam je mlada


(pjesmu je pjevala tetka Manda Sarić udata Stanić na svadbi moje pokojne majke Luje u selu Mrka Ada, u odžačkoj općini)


Kad poigram tika taka
(vaka laka)
Drma mi se svaka dlaka
Nije ona što mislite
Već na glavi što vidite.

Igrala bi al ne mogu
Pribio mi švaler nogu.
Da je švaler dobar bio
Ne bi noge ni pribio.

Moj dragane sve mi na pameti
Ko traljavi opanak na peti

Zapjevat ću što mi je po volji,
Makar mene isovali moji.

Volim momku čaše naljevati,
Neg udovcu djecu zabavljati.

Moj dragane jedini u nane,
Ni s’ u Boga, ja imam drugoga.

Moj dragane kad ti vidim ćaću,
Ne bi s tobom pričala za plaću.


Često se svatovkinje narugaju i na vlastiti račun.


Poigrajte cipelice,
Niste valjda jedinice
Kod kuće mi dvoje, troje, 
A ni ove nisu moje
Već iz sela donijela
Pa se s tuđim ponijela.

Oko plavo i oko garavo
Ta dva oka varaju paroka.


Pjesme često izražavaju dvojbu, ravnodušnost i čežnju:


Voli dragi koga oćeš sada,
I mene si volio njekada.

Ja volila i pristala volit,
Pristalo me moje srce bolit.

U mog dragog u mog vragolana
Crne oči, kosa brenovana.

Subotica nedilju dovodi,
U nedilju moje drago dodi.(dolazi)


U platon se unosi komad po komad ruha, dok jedna od tetaka ili strina blagoslivlja svaki dio svetom vodom, a djevojke pjevaju:

Niđe ru’a ko u naše Anke,
Pripremanog rukom mile majke.

Ili

Ru’o moje sretno putom pođi
Mome dragom ti u dvore dođi.

Alaj smo se nakupili dobra
Ne moramo raditi do groba.


Tada čajo zove majku mladenke i daje joj simboličan novac za ru’o. Uz ru’o momačkoj kući idu teta, sestra, snaha ili rođakinja mladenke da ga kod mladoženje slože i svečano urede. Uglavnom je mladenkina oprema stavljana u udžeru, jednosobnu drvenu prostoriju postavljenu na cigle u dvorištu ispred kuće. Otuda šale da su mladoženjini prijatelji znali u prvoj bračnoj noći prenijeti mladence na drugo mjesto. Naime, nije bilo teško tu udžeru premjestiti i s par jačih kolaca preseliti.


Svadba počinje u ranim jutarnjim satima. Sve vrvi sokakom i avlijom. Djece, dakako najviše. Svatovi dolaze k momačkoj kući, a zadužene djevojke, djeveruše kite ih obaveznim ružmarinom. Važno mjesto u svatovima ima spomenuti čajo i njegovo zvono svi moraju slušati. On se brine za sav red u svatovima. Svatovi se sastavljaju u povorku ovako:

1. barjaktar, mladić neoženjen na konju sa zastavom

2. ćeza (dvokolica), posebno okićeni konji s dva mladića

3. prva kola – mladoženja, njegov otac, kum i stari svat

4. druga kola – djever, mlađi neoženjeni momkov brat ili najbliži rođak zadužen za čuvanje mlade pa već od momkove kuće čuva za nju mjesto u kolima, jenga, starija udna sestra ili snaha ili obje zajedno zadužene za odjevanje, osobito ukras mladenkine glave te kuma i starosvatica

5. ostala kola (kolija) redaju se po “prečini” (rodbinskoj bliskosti)... 


Izvor: http://www.hasic-online.at/tradicija/niti---povezivanje-rasute-batine/svadbeni-obicaji/svadbeni-obicaji-3.html

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018