Svadbeni običaji 2

svadbeni običaji 2

Obično ide mladoženjin otac, stariji brat, stric ili muž starije sestre, a počesto djed ili tetak. Kao znak povoljnog odgovora djevojka im stavlja vezene ili čunčane otarke (peškire) oko vrata, s kojima oni koji su došli na pitanje idu nakićeni kroz selo.

Iza ovoga odgovora slijedi prava prosidba. Određeni dan dolaze žene, ali u manjem broju, a priprema se i zakuska. Taj dan dolaze u dvorište susjedi (komšije), a naravno i djeca kao neizostavni dio ceremonije.

Djevojka je još u svojoj sobici, dok stariji razgovaraju.Tada, najstariji član obitelji, djed, otac ili brat pozovu djevojku, koja obično obučena u znaku nade, u zelenoj suknji, reklji i zapregu. Naravno da se moglo biti i drugačije obučeno, (onako kakvu je koja djevojka imala opremu) s maramom i kosom razdjeljenom sa strane, dolazi pred prosce. Najčešće je zbunjena, zarumenjena i stidna.

Najstariji član obitelji tada svečanim tonom upita:

“Zašto su ovi ljudi došli”. Dok uokolo svuda vlada muk, djevojka odgovara, obično stidljivo i potiho:”Valjda su radi mene”.

“A Ti nam ovdje sada reci, pristaješ li u ime Božje ući u ovaj pošteni rod. Ako pristaješ predaj obilježje, ako li pak ne, neka se ovi časni ljudi u miru vrate svojim kućama.”

(Ovu prosidbu sam opisala prema sjećanju na prosidbu Ane, zvana Nana, čiče Mate djed’ Šime Sarića, koja se udala u Kladare u kuću Martinovića za Nikicu M.)

Djevojka tada predaje obilježje i sjeda između oca i svekra (tj. njihovih zastupnika). Ako je cura dukatarka predaje dukate, a ako nije predaje neku drugu dragocijenost, koja se rijetko vraća, pa i u slučaju kada se djevojka predomisli i pođe za drugoga mladića.

Kada je primljeno obilježje i otarcima, maramama, maramicama i te(r)lucima ili priglavcima (koje je obično djevojka sama isplela) darovani prosci, ženski dio pratnje zapjeva:

“Mili Bože velika ti hvala
Što nam se je snaja obećala”

Naravno, slijedi i niz ljubavnih pjesama u desetercima što ih pjeva više žena, a jedna uvijek započinje.

Evo primjera:

Moj dragane i jesi i nisi 
Oženi se da vidim čiji si.

Moj dragane i opet dragane 
Nije ljubav rosa da opane.

Diko moja četiri su sata 
Skidaj ruke sa mojega vrata.

Crne oči rodila mi nana 
A obrve nagaravim sama

Naravno da su inoće odmah na udaru, pa ih valja i u pjesmi pokuditi:

Oj inoćo kakva si u struku
Takvog imam pod udžerom ćuku.

Oj inoćo, inoćice moja,
Pukni, crkni nije dika tvoja.

Inoća mi žutu krpu meće
Oće moje primamiti cvijeće.

Da ja ‘oću što moj dragi oće
Pucalo bi srce u inoće.


Oj inoćo, inoćalo
Nabijem te na čakalo.
Sa čakala na staklo
Rec’te žene je l’ tako.
Sa čakala na babicu
Razbit ću te ko žabicu


Prvu subotu poslije prosidbe djevojka i mladić idu na prstenovanje. Zapravo idu u župni dvor gdje budu ispitani vjeronauk, a mladić nosi prstenje na blagoslov. Nisu to bili zlatni prstenovi i rijetko su ih nosili na rukama bračni i zaručnički parovi. Za ženu su bili drugi vidljivi znakovi udate žene od promejna na nošnji na glavi te razdjeljene kose po sredini..

Dan prstenovanja je svečanije obilježen i u momačkoj i u djevojačkoj kući, iako se nije pjevalo i skupljalo komšije.

Slijedilo je tronedjeljno navješćivanje u crkvi, zbog eventualnih rodbinskih il drugih zapreka između mladenaca. Djevojka je svake nedjelje drugačije obučena (plavo, ružičasto, crveno...., nikada bijelo i crno).

Zadnju nedjelju sva mladoženjina rodbina i obitelji koje su u prijateljstvu sa ženikom iznosi pred crkvu “milost” (milošću, kako kažu preko Bosne), koja se djevojci daje tj. “prostire” poslije sv. Mise u crkvenome dvorištu.To je u biti, prvo javno upoznavanje djevojke sa svom bližom momkovom rodbinom, a osobito sa ženskim dijelom rodbine i djecom. Prilika je to i za odmjeravanje imućnog stanja pojedinih obitelji i dobra tema za prepričavanje u nedjeljnim poslijepodnevima što je tko i koliko poklonio udavači.

U toj milosti je bio obavezni dio komad lijepoga platna, finiji dio posuđa, ručni radovi, nakit, stolnjaci, licitarska srca, lutke, slastice, a svekrva obično daje dar u zlatu.

Kroz sve to vrijeme vrše se užurbane pripreme za svadbu, jer, barem toga dana, ne smije ništa u kući i “na sofri” manjkati. Nije se govorilo uzalud “Mora biti i na trnu kolačića”, pa bio običaj da kum i kuma donesu veliku trnovu granu s nataknutim kolačićima i “bombonama “na njemu.

Muškarci se brinu o ražnjevima sa svinjama (nema teletine, janjetine npr.) o stolovima, rasporedu gostiju, rakiji.... Žene pak, o piladi, kolačima, pitama, kruhovima....., a najbliža rodbina majka, tete, strine, starije sestre i snahe o djevojčinim darovima za mladoženjinu rodbinu, te o opremi tj. vjenčanom odijelu mladenke i duvaku (šlajeru ili velu) mlade.

Nekoliko dana prije svadbe djevojka i mladić obilaze rodbinu s bocom rakije. Svatko poziva svoju rodbinu u svatove. To su tzv. uzovke odnosno za djevojku udavke.

Uz naš lijepi pozdrav “Faljen Isus i Marija” djevojke i mladića, ljubljenja ruku starijih muškaraca, a žena u lice, te uz otpijeni gutljaj rakije, pozvanoga se obaviještava kada je svadba te koga se od njegove čeljadi zove u svatove, koga u majiluk, pripomoć u kuhinji ili kuvačiluk. Razumljivo je da mlađi idu u svatove, a stariji pomažu u kući.

Dan prije same svadbe je običaj “odlaska ru‘a” (ruva, tj. ruha. “h” se uglavnom u govoru izostavlja, kao i u riječima ‘Asić, ‘ Rvat, ‘rana, ‘ajde, ‘oću, ‘rast......)Pokojni moj djed Peran mi je pripovijedao da je običaj da se djevojčino tj. “cursko ruvo” vozi u momačku kuću dan prije svadbe uveden kada je jednoga uglednoga seljanina, pred stotinjak godina, prevarila djevojka večer prije vjenčanja pobjegavši za drugoga (“umakla se” ili “ukrala se”, kako se u nekim selima govorilo, a kod nas je bio izraz i “utekla” i “samodošla”). Ako bi se takav slučaj ponovio, govorilo se, da sva oprema ostaje mladoženji...

Izvor:  http://www.hasic-online.at/tradicija/niti---povezivanje-rasute-batine/svadbeni-obicaji/svadbeni-obicaji-2.html

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018