Svadbeni običaji 1

svatovi


Narod koji potiče od istog stabla, ma gdje mu grane odnijeli povijesni vjetrovi i kolikogod stoljeća bili razdvojeni, imaju svoje uvijek prepoznatljive korijene na kojima rastu nove grančice.

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Naše svadbene običaje započet ćemo povezivanjem s nezaobilaznom “Pjesmom nad pjesmama”, iz drevne biblijske knjige, koja se iznimno uklapa u ovaj kontekst.To je remek djelo uzajamne bračne ljubavi, gdje je veza Jahve i izraelskoga naroda izražena pojmovima i slikama zaručničke ljubavi. I Krist sam sebe naziva zaručnikom, a Crkvu zaručnicom. 

Zaručnička ljubav, opjevana u “Pjesmi nad pjesmama” može se shvatiti u biblijskome kontekstu, kao ljubav Boga prema ljudima.

Ova prekrasna pjesma s elementima dramskog :

dramske kantate,

dijalogizirane poeme

lirski dijalozi

dramska radnja...,

pjevala se, vjerojatno, za svadbenih svečanosti, koje i danas na Istoku traju po nekoliko dana. Ona na najuzvišeniji način opjevava zaručničku i bračnu ljubav. U trenutku rađanja novoga ognjišta i to od proslova “Čežnja za zaručnikom” preko pet pjesama:

l. Prvi susret

2. Uzajamna ljubav

3. Zaručnicu dovode zaručniku

4. Zaručničina ljubav na kušnji

5. Pristalost i radost zaručnice

pa do završetka

“Pobjeda i trajnost ljubavi”.

Bez ulaženja u dublju analizu prekrasnih stilskih figura te inih izričaja, neka sljedeći stihovi pokažu svu ljepotu čežnje, uzajamnosti i trajnosti ljubavi:


“Poljubi me poljupcem usta svojih
Ljubav je tvoja slađa od vina... (Pj, l,2 )

Igrat ćemo se i radovati zbog tebe
Slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino. (Pj, l -4)


Dojmljive su usporedbe kojima zaručnik uspoređuje zaručnicu, odnosno zaručnica zaručnika:

“Gle kako si lijepa 
Prijateljice moja
Gle kako si lijepa
Imaš oči kao golubica...” (Pj, l, l5)


“Dragi je moj kao stručak smirne
Što među grudima počiva.

Dragi je moj grozd ciprov
Iz vinograda engendskih.

Dragi je moj bijel i rumen
Ističe se među tisućama.

Glava je njegova kao zlato
Čisto zlato
Uvojci kao palmine mladice
Crne poput gavrana.” (Pj, 5, l0 – l0 )


“Oči su njegove kao golubi nad vodom potočnom, 
Zubi mu kao mlijeko umiveni, uokvir poredani.
Obrazi su njegovi kao lijehe
Mirisnoga bilja, kao cvijeće ugodno,
Usne su mu ljiljani iz kojih smirna teče...” (Pj, 4,l2-13) 


“Govor mu sladak
I sav je od ljupkosti.” (Pj, 4, l6)


I kao da se nadmeću u potrazi za najljepšim usporedbama s elementima iz prirode, a zaručnik kao da “ne želi ostati dužan” u izricanju najljepših epiteta za svoju izabranicu, govori:

“Što je ljiljan među trnjem, 
To je prijateljica moja među djevojkama. 
Vrat joj je kao kula Davidova, 
Za obranu sagrađena.” (Pj,2,2)


Glava je tvoja kao brdo Karmel, 
A kosa na glavi kao purpur. ((Pj,4,4)


I kralj se zapleo u njene pletenice. (Pj, 7, 6)


Poanta bračne ljubavi izražena je jednostavnim riječima:

“Dragi moj pripada meni, a ja njemu”

Zatim:

“Tražila sam onoga koga ljubi duša moja”.


Vrhunac cijele pjesme izražava veličinu, vrijednost, vjernost, pobjedu i trajnost ljubavi:

“Stavi me kao znak na srce
Kao pečat na ruku svoju,
Jer je ljubav jaka kao smrt,
A ljubomora tvrda kao grob.
Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav
Nit je rijeka potopiti.” (Pj, 8,6-7)


Možda je ovo poduži uvod u naslovljenu temu, jer nema iole ozbiljnijega pisca, koji na ovaj ili onaj način, nije temeljio i tražio uporište u ovoj knjizi nad knjigama, pa tako ni naroda koji svoje tuge, strahove i radosti nije povezivao s događajima iz Biblije.isto tako gotovo da nema pisca ili umjetnika bilo koje vrste, koji u svoja djela nije unosio ponešto iz narodne predaje. Padaju mi na pamet dva senjska pisca iz starije hrvatske književnosti. Pavao Ritter Vitezović (Ritter na njem. jeziku znači vitez) u svojem djelu “Priručnik aliti razliko mudrosti cvitje” (knjizi sabranih i vrlo sažetih i poučnih poslovica) kaže:

“Lipše stoji sram na ženi, neg zlat sindžir i prsteni”

Ili, s kojom se ne moramo složiti:

“Ki po volji ženi hodi, svojoj volji većkrat škodi “.

I Antun Mateša Kuhačević ( l697.- l772.), koji je u austrijskim kazamatima proveo skoro 26 g., opominje Senjkjinje da se obuku “ u prave ženske nošnje”. Jer:

“U senjskom ste ruhu milije i lipše
Nego u odićaj ke do tale vise.”


I ne samo lipše, da i veće cene (cene, senski čakavizam, od glagola ceniti, cijeniti, posebna čakavska ekavica)

“Hvale vas u njemu i glave krunjene”

Usput rečeno oba ova pisca su porijeklom iz Bosne (barem po ženskoj lozi).


I Hrvati katolici iz Bosanske Posavine, rasijani po cijelome svijetu, trude se i opet prenostiti više usmeno nego pismeno, gotovo jedino što im je još prostalo: USPOMENE I SJEĆANJA. Neka i ovo malo sjećanje bude “omage” patnici Posavini i našemu Hasiću.

Uz oce franjevce sačuvaše svoj identitet kroz stoljeća katolici, Hrvati ovoga kraja, raspoređeni u predratnim općinama: Odžaku, Derventi, Modriči, Gradačcu, Orašju, Brčkome, Bosanskome Brodu, Bosanskome Šamcu....


Svadbeni običaji u Bosanskoj Posavini variraju u ovim općinama kao što je i različita narodna nošnja. Iako smo bili ista općina, a govorim o predratnoj općini Bosanskom Šamcu, primjerice u župi Tišina se narodna nošnja razlikuje od one preko rijeke Bosne u selu Prud. Najjednostavniji je primjer razlike u vezivanju marame tj. rupca: u Tišini se veže ispod vrata, a u Prudu iza vrata. Isto tako djevojke su u Prudu nosile jagluke na glavi, a udate žene posebno tkane “marame pribacuše”, dok su u Tišini i ostalim selima nosile “pocalice”.


U našem kraju, plodne jeseni još plodnije posavske zemlje donosile su i bogate svadbe (naravno riječ “bogata” treba shvatiti u kontekstu vremena).Te svadbe su bile obično srijedom ili subotom, rjeđe četvrtkom ili ponedjeljkom. Nikako petkom, kada je bio posni dan, kao ni utorkom (uglavnom!) kada je posavska čeljad bila vična posititi svome najdražem svecu sv. Anti. A molbi i prošnji svake vrste je bilo je sv. Anti na pretek.

Nedjelja se nije preporučivala za svadbeni dan zbog mogućnosti izostanka sa sv. mise velikoga broja vjernika.

Da će u nekoj kući biti svadba na jesen, znalo se u nekim sokacima (primjerice u mojem Čandčića ili Sarića kraju) već o Cvjetnici. Tada je na kapiji ili ulazu pred djevojčinom kućom noću stavljen buket proljetnoga cvijeća (plavoga procjepka, kukurijeka, ljubičice ili visibabe – prispjelog cvijeća je bilo ovisno o tome kada je bio Uskrs). 

Drugi važan čin stjecanja “prava” na punoljetnost, izlaženja u kolo i prelo, “ašikovanje” i konačno na udaju bilo je tzv. kićenje djevojke . Obično se kićenje obavljalo na blagoslov sela ili patron župe (patron crkve, kako se govorilo). (Čin kićenja djevojke opisan je pod naslovom "Blagoslov sela" nap. urednika).

Kada je djevojka, tj. njezini roditelji objavili “urbi et orbi” da je “cura za udaju” može u društvu braće i prijateljica odlaziti na nedjeljna i blagdanska poslijepodnevna “kola”, tj. igranke, sijela , prela, blagoslove i patrone u susjedna sela, vašere u gradove Odžak (Velika Gospa) Šamac ( Petrovo, Lučino) Modriču (Mala Gospa) npr., te mlade mise i ostala događanja u selu i okolici. Naravno, to ne znači da djevojka nije do tada smjela baš nigdje ići i biti “pod staklenim zvonom”, ali sada je to postalo neko javno i “službeno”.

Kada je mladić kroz ašikovanje odlučio zajedno s djevojkom da misle ozbiljno dogovoren je prvi susret roditelja obiju stranu.

Valja prije toga reći da se ašikovanje odvijalo i javno (naravno da je uvijek bilo izuzetaka, ali se to onda i nije zvalo samo ašikovanje). Naime, moralo se stajati na vidiku (momak obično uz bicikl). Djeca su obično zaradila koju banku ili bombon, pa nekad i jaje od djevojčinih roditelja, osobito majke “čuvajući” curu dok ona ašikuje. 

(I sama sam kao dijete “zaradila “ nešto od nabrojenoga od babe Marice Sarić, Nikenice “čuvajući” svoju dragu tetku Anđu koja je eto cijeli svoj životni vijek sretno proživjela s tetkom Antom Dragičević zvanim Galib. Izgleda da sam ih “dobro čuvala”). Dakle, roditelji dolaze na dogovor u narodu poznato pod terminom pitanje uz čašicu rakije i kavu...

Izvor: http://www.hasic-online.at/tradicija/niti---povezivanje-rasute-batine/svadbeni-obicaji/index.html

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018