Pivo i prohibicija


Pivo i prohibicija


Prošlo je nepunih 77 godina od (konačnog ukidanja) zabrane proizvodnje. prodaje i javne konzumacije alkoholnih pića u Sjedinjenim Državama, koja je trajala trinaest godina i bila uređena zakonom, odnosno ustavnim amandmanom. Ujedno je to bilo razdoblje najvećeg procvata industrije piva i drugih opojnih pića, dakako, ilegalne.

„Umjesto da dajemo novac za otvaranje sveučilišta i promicanje učenja, zašto ne bismo donijeli ustavni amandman, koji bi zabranjivao svakome da bilo što nauči? Ako bi to funkcioniralo onako kako je nekada funkcionirala Prohibicija, za pet godine imat ćemo najpametniju ljudsku rasu na zemlji." Tako je efikasnost zakonske zabrane alkohola, koja je u Americi bila na snazi od 1920. do 1933. godine komentirao Will Rogers, američki kauboj, komičar, humorist, glumac u vodviljima i bezbrojnim nijemim i zvučnim filmovima, jedna od najslavnijih javnih ličnosti dvadesetih i tridesetih godina.

U najkraćem, stvari su stajale ovako: apstinentski pokret, poznat po imenu suhi pokret došao je u Sjedinjene Države 1836. godine s osnivanje savez udruga za umjerenost (United States Temperance Union) koji je dakle promicalo umjerenu konzumaciju. Godine 1915. Anti-Saloon League uvjerava Kongres da stavi na glasovanje amandman na ustav, koji bi zabranio opojna pića, ali on ne dobiva potrebnu dvotrećinsku, nego samo običnu većinu glasova. No, u siječnju 1919. godine predmet ponovo dolazi na dnevni red Kongresa i apstinenti ovoga puta dobivaju potpunu zadovoljštinu, jer parlament donosi 18. amandman na američki ustav, koji „zabranjuje proizvodnju, promet ili prodaju opojnih pića." U listopadu te godine Volsteadov zakon regulirao je zabranu konzumacije i posjedovanja, uvoza i izvoza alkoholnih pića, ali i značenje pojma „opojno piće", pa je utvrđeno da se radi o svakom napitku koji ima više od 0,5 posto alkohola. Nikome tada nije palo na pamet da zabrani i sredstvo protiv kolika kod malih beba, koje sadržava veći udio alkohola.

Amandman o zabrani alkohola, poznat kao Prohibicija, stupio je na snagu 1920. godine, i tada konzumenti piva i cidera (niskoalkoholni napitak od voća, obično jabuka) bivaju najviše zakinuti, jer krijumčari su se radije okrenuli proizvodnji jakih pića. Pivovare koje su htjele opstati morale su se prilagođavati i prijeći na proizvodnju surogata - pića koja su ličila na pivo, ali nisu sadržavala alkohol. Od 1400 američkih pivovara, Prohibiciju je preživjelo samo 160 njih. Godine 1926. Mokra stranka pripremala je teren za ukidanje zabrane alkohola, ali 1929. godine velika svjetska ekonomska kriza baca to pitanje u drugi plan. Ipak, godinu dana kasnije nekoliko preživjelih pivovara osniva Američko udruženje proizvođača piva. Pivovare su se na različite načine nalazile u teškoj situaciji. Najveća američka pivovara Anhauser Busch proizvodila je tako pekarski kvasac i sirup od ječmenog slada, ali i - sladoled, a uključila se i u proizvodnju hladnjaka i kamiona.

Godine 1932. demokrati i njihov predsjednički kandidat Franklin Rosevelt uvrstili su ukidanje Prohibicije u svoj izborni program. Program je dobio ogromnu podršku i 5. prosinca 1933. parlament izglasava 21. amandman na ustav, kojim se ukida Prohibicija.

Prohibicija je doduše uređena zakonom, no korijeni te ideje leže u religiji i promiču je vjerske zajednice. One su propagirale stav da je zloupotreba alkohola društveno neprihvatljiva, te je postojao potpun konsenzus o tome da je alkohol dar od Boga, ali da njegova zloporaba potječe od vraga. Pijanstvo je osuđivano i kažnjavano kao zloupotreba božjeg dara. Piće samo po sebi nije smatrano lošim, kao što ni hrana nije smatrana lošom, dok ne izazove prežderavanje.

Prohibicija nije samo američki izum, niti ekslzivitet. Još 1914. godine zabrana alkohola uvedena je u rusiji, gdje je trajala do 1925., na Islandu je prohibicija trajala od 1915. do 1922., a za pivo sve do 1989. godine, u Norveškoj od 1916. do 1927., a u Finskoj od 1919. do 1932. Na kanadskom otoku princa Edwarda trajala je prohibicija od 1901. sve do 1948. godine, a kraće vrijeme postojala je i u nizu drugih zemalja.

Najpoznatija, ali i najdrastičnija bila je ona američka. Tamo su postojale neformalne kontrole koje su pazile da se pravila o zloporabi pića poštuju, a kada one nisu bile dovoljne, uvedena su zakonska ograničenja. Bilo je dakako dosta kršenja ovih pravila, ali generalno su ona bila poštovana. No, valja reći da je prosjek potrošnje čistog alkohola po glavi stanovnika u ono vrijeme u Americi iznosio oko trinaest litara godišnje, što je daleko više od današnjeg prosjeka. Još u 18. stoljeću bio je pokret za zabranu alkohola vrlo snažan, a opirao mu se doktor Benjamin Rusch, koji je propagirao umjerenu konzumaciju, ali je bio protiv zabrane. Dvjestotinjak farmera osnovalo je 1789. godine prvu Udrugu za umjerenost, a slijedećih godina slične udruge nastaju u Virdžiniji, New Yorku i drugdje. Oko 1840. godine nastaje takozvani „suhi pokret", koji su predvodile pijetističke vjerske denominacije, posebno metodisti, a taj je pokret inzistirao na tome da se pijanstvo može iskorijeniti samo zabranom alkohola. Društvo za umjerenost postalo je društvo za apstinenciju, a osnovan je čitav niz sličnih udruga, poput Anti salunske lige, Među narodne organizacije božjih templara, Nacionalne stranke za prohibiciju i Templara časti i umjerenosti. Kako je broj udruga rastao, tako je rasla i njihova agresivnost i ekstremnost zahtjeva. Premda je pokret nastao  ciljem da promiče umjerenost u konzumiranju alkohola, pretvorio se u rigidnu organizaciju, koja se protiv bilo kakve potrošnje alkohola borila vjerskim fanatizmom. U vrbovanju glasača na izborima čak su koristili i vlastitu djecu, koja su opsjedala birače, kad bi prišli glasačkim mjestima. Sredinom 19. stoljeća suhi je pokret polučio određene rezultate, pa su pojedine savezne države potpuno zabranile proizvodnju i prodaju alkoholnih pića, na primjer Maine. Građanski rat prekinuo je aktivnosti suhog pokreta, ali nakon rata 1873. osniva se Ženski savez za umjerenost, koji sa Strankom za prohibiciju ponovo stavlja ovo potanje na dnevni red. Godine 1881. zabranu alkohola uvodi Kanzas, a čuvena po striktnom provođenju zakona bila je Carry A. Nation, koja je ulazila u salune, vrijeđala goste i sjekirom uništavala boce s pićem. Drugi aktivisti na vlasnike saluna utjecali su pjevanjem i molitvom, a također su često zalazili u salune.

Prohibicija je praktično bila u žiži američkog javnog života čitavo stoljeće, a službeno, zakonom regulirana od 1920. do 1933. godine, a sve vrijeme je, unatoč svojoj kontroverznosti, imala snažnu podršku političkih krugova, iza kojih su stajale vjerske zajednice. posebno one pijetističke protestantske - metodisti, sjeverni i južni baptisti, prezbiterijanci, kongregacionalisti, kvekeri i skandinavski luterani. Protivnici prohibicije među vjerskim zajednicama bili su liturgijski protestanti (episkopalci, njemački luterani) i rimokatolici, koji su odbacivali ideju da vlada odlučuje o tome što je moralno. Prohibiciju su podržavale mnoge, pa i međusobno oprečno suprotstavljene skupine, poput progresivaca, Kju Kluks Klana, žena, južnjaka, ruralnog stanovništva, afro-amerikanaca. Proizvodnja i prodaja alkohola bili su zabranjeni u Americi, ali ne i u susjednim zemljama, pa je alkoholni biznis cvjetao u Kanadi, Meksiku ili na Karibima, odakle se ilegalno uvozio u Sjedinjene Države. Čikago je u vrijeme Prohibicije postao grad čuven po njenu kršenju, a mnogi čikaški gangsteri, uključujući i Ala Caponnea i njegova ljutog protivnika Bugsyja Molonea zaradili su milijune dolara na ilegalnoj proizvodnji i prodaji alkohola. Brojni drugi zloćini, pa i ubojstva, bili su izravno povezani s anti-prohibicijskim pokretom u Čikagu.

Kada je 21. amandmanom Prohibicija ukinuta na saveznoj razini, učinjeno je to tako da svaka država i lokalna samouprava sama uređuje pitanje proizvodnje i podaje alkohola, pa je nastala konfuzija od mora propisa, a brojni su slučajevi da u nekim državama prohibicija ostane na snazi u pojedinim gradovima ili regionima, a država Mississippi ukinula je Prohibiciju tek 1966. godine.

U pivarstvu je Prohibicija ostavila dubok trag. Samo polovica zatvorenih pivovara obnovila je proizvodnju, a počele su proizvoditi pivo tipa „američki lager", koji je i danas najprisutniji tip na američkom tržištu.

Poznati njujorški kolumnist i humorist Don Marquis, suvremenik američke zabrane točenja alkohola, napisao je: „Prohibicija vas navodi da plačete u svoje pivo, ali vam istovremeno ne dopušta pivo u koje biste plakali." A američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, nakon potpisivanja New Deala, akta koji je otvorio put ukidanju prohibicije, rekao je: „Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo."


Izvor:    http://www.pivnica.biz/pivo-i-prohibicija/1150/

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018