Mistične priče o pivu


Muškarci s pivom


Čak ako ste i znali da pivo potječe iz antičkog doba, složit ćete se, poput većine nas, da je to prvenstveno moderni izum. Kao i mnoge druge stvari, i pivo se temeljito promijenilo nakon industrijske revolucije u 19. stoljeću, i zapravo povijest piva možemo podijeliti na onu prije i poslije industrijalizacije.


Kad biste imali vremenski stroj i vratili se u vrijeme ranih industrijskih pivovara, zacijelo biste bez imalo dvojbi lako prepoznali što pijete pod imenom „pivo." Ali, da se vratite u vrijeme prije toga, pivo ne bi bilo moguće „od prve" identificirati. A od početka 19. stoljeća unazad, sve do maglovite zore čovječanstva, pivo najčešće nije imalo baš onakav okus kakav znamo danas. Najčešće je to bilo tamno, gusto, mutno piće, začinjeno takvim stvarima kao što su ljuske od jaja, bobičasto voće ili pelin. Za više od stotinu sastojaka u povijesti je zabilježeno da se u ovom ili onom vremenu koristilo u proizvodnji piva.


A to nameće pitanje: što zapravo neko piće čini pivom? Prirodno, nameće se odgovor o četiri temeljna sastojka piva: ječam, hmelj, voda i kvasac. To je ono što danas čini esenciju piva, uz dakako pokoju varijaciju na temu, uključujući dodatke poput pšenice, voća, začina i tako dalje. Ali u dugoj povijesti piva većinom nije bilo tako. Vjeruje se da je pivo staro najmanje 7000 godina, a moguće i više od toga, no hmelj se, primjerice, koristi tek u posljednjem tisućljeću pivske povijesti.


Nakon svega toga, najjednostavnija definicija piva jeste da je to alkoholno piće dobiveno fermentacijom cerealija (a to su biljke koje rađaju zrnjevljem, poput ječma, pšenice, raži, riže ili kukuruza).


Prethistorija

Pravo porijeklo piva obavijeno je velom tajne, tako gustim kao juha od graška i tako neprobojnim kao irski stout. Točan trenutak kada je ljudski rod od lovaca, skupljača plodova i apstinenata evoluirao u grado-graditeljskog, civilizacijsko-pokretačkog konzumenta piva nekako je tijekom povijesti izmicao historičarima, arheolozima i antropolozima. Utoliko gore. Ali, kao i kod svih drugih važnih misterija s početka ljudskog roda, postoji priča koja će objasniti neobjašnjivo.


Od samog početka čovjek je koristio priče kako bi objasnio svijet oko sebe. Mitovi su esencijalne priče, koje često uključuju neobuzdana pretjerivanja - bez sumnje potaknuta konzumacijom pra-piva - i imaginarna vjerovanja, koja kulture, plemena ili ljudske zajednice stvaraju s ciljem tumačenja svoga mjesta pod suncem. Te priče obično uključuju slavne pretke, junake, bogove i druga nadnaravna bića i zapravo su literarna potka legendi. Puno možemo naučiti iz mitova, jer oni odražavaju onaj aspekt kulture, za koji ljudi smatraju da je od iznimne važnosti. Tako znamo i kako je važnu ulogu igralo pivo u antičkim društvima diljem svijeta, jer mnogi su mitovi puni bogova kuhanja piva i pivskih božica. Nemali broj mitova govori o tome kako su bogovi otkrili pivo i podijelili ga svom narodu i kako su se, vidjevši da je to dobro, svi radovali. Hej, pa tu imamo i prvobitnu zabavu. Kroz povijest se u literaturi pojavljuju tuceti i tuceti bogova i božica povezanih s pivom i kuhanjem piva. Pogledajte dodatak s popisom mnogih od njih.



Ninkasi i Sumerani


Vjerojatno najstarija božica koja se dovodi u vezu s pivom bila je Ninkasi iz sumerske civilizacije. Sumer je bio smješten u južnoj Mezopotamiji i bio je jedna od najranijih civilizacija za koje znamo. S najvećom vjerojatnošću možemo reći da su Sumerani prva civilizacija koja se bavila zemljoradnjom, još 5300. godine prije nove ere; kako pismo nije izmišljeno sve do početka brončanog doba - tijekom druge polovice četvrtog  milenija prije Krista - to je najstariji pisani trag koji imamo.


Prema sumerskoj mitologiji, Ninkasi je bila kći Enkija, vrhovnog sumerskog boga (Enki znači „gospodar Zemlje"). Rođena je iz „blistave svježe vode" i stvorena je da „zadovolji želju" i „umiri srce." Premda prvi spomen Ninkasi nalazimo još 2800. godine prije Krista, prvi cjelovit tekst datira iz 1800. godine prije nove ere, a znamo ga kao „Himnu Ninkasi." Himna u biti sadrži prvi pisani recept za sumersko pivo (koje su oni zvali „sikaru") i pjeva pohvalu pivskoj božici Ninkasi. Zgotovljavanje piva opisano je u posljednjim stihovima himne: „Ninkasi, ti si ona koja nalijeva čisto pivo u naše posude, to je (kao) žubor Tigrisa i Eufrata."



Originalni ale piramida

Sekhmet je bila egipatska božica ratnika s licem lavice. Bila je žestoka zaštitnica faraona, a vjerovalo se da je njen dah stvarao pustinje. U najpoznatijoj legendi, nakon jedne od mnogih bitaka, Egipćani su propustili prinijeti žrtvu Sekhmet, kao što je to bilo uobičajeno, jer se tako zaustavljala krvožednost njenih ratnika, pa je gotovo uništila cijeli ljudski rod. No, egipatski bog sunca, Ra, prevario ju je obojivši Nil u crveno, pa je umjesto krvi pila vodu iz Nila. Crveni Nil, naravno, nije bila krv, nego pivo od nara, koje je Sekhmet tako opilo, da je otupilo njenu ubilačku narav, te je postala blaža božica.


Na ovaj mit podsjeća Festival pijanstva, koji se održavao početkom godine (kada je Nil postajao crven od boksitnog mulja, koji su donosile godišnje poplave). Egipćani na tom festivalu plešu, sviraju i, iznad svega, piju velike količine crvenog piva, da bi tim ritualom podsjetili na drastično pijanstvo, koje je spasilo čovječanstvo.



Ep o Gilgamešu

Epska poema Gilgameš napisana je u drevnoj Mezopotamiji još 2150. godine prije nove ere, a postoje verzije na sumerskom, akadijanskom i babilonskom jeziku. Smatra se najstarijim djelom književne fikcije. Glavni likovi u priči su Gilgameš, kralj, i Enkidu, polu divlji čovjek. Njih dvojica prolaze mnoge potrage i doživljavaju razne opasne i uzbudljive pustolovine. Dakako, u takvoj epskoj priči, pivo igra značajnu ulogu.


Enkidu je djelomično divlji, neobuzdan, više zvijer, nego čovjek. Na drugoj tabli Epa o Gilgamešu, Enkidu susreće prostitutku Shamhat:


Staviše hranu pred njega, staviše pivo pred njega; Enkidu nije poznavao ništa drugo za jelo osim kruha, a o pijenju piva nije imao pojma. Razvratnica se obrati Enkiduu, reče: „Jedi hranu, Enkidu, to pripada životu. Pij pivo, jer to je običaj na zemlji."


Enkidu je jeo hranu dok se nije zasitio, i popio piva sedam vrčeva! - i postao razgovorljiv, te počeo pjevati od radosti. Bio je ushićen, a lice mu je zarilo. Oprao je tijelo vodom i natrljao uljem, te postao čovjekom. Obukao je nešto odjeće i nalikovao na ratnika!


Dobro ste pročitali. Enkidu je popio sedam vrčeva piva i postao čovjek. To mora da je bilo neko uistinu jedinstveno pivo.



Je li Isus bio homebrewer?

Postoji manufakturna pivovara u Eugineu, u Oreginu, nazvana po sumerskoj božici - Ninkasi Brewing Co. - koja na leđima svojih reklamnih majica ima otisnutu ovu izreku: „Isus je bio homebrewer" (homebrewer je čovjek koji kod kuće hobistički kuha pivo, op. prev.) Nekome se može učiniti da je to blasfemija, ali ne sudite prenaglo. Izvorni tekst novog zavjeta pisan je koine-grčkim jezikom, govornim dijalektom (to jest popularnim stilom grčkog jezika), koji je bio u upotrebi u helenističkom razdoblju poslije Aleksandra velikog (od 300. godine prije nove ere do 300. godine nove ere). Većinom se zasnivaju na starijim tekstovima pisanim hebrejskim i aramejskim jezikom.


Neki znanstvenici danas vjeruju da je, kad je Isus čudesno pretvorio vodu u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Ivan, 2;1-12), grčkom riječi za vino, Oivoc (ili oinos) pogrešno prevedena aramejska riječ za „opojno piće" - za koju ne postoji doslovan prijevod - a to bi lako moglo biti pivo. Pivo je bilo vrlo popularno na Srednjem istoku i bilo je kudikamo raširenije od vina. Loza je bila relativno rijetka, dok je ječma bilo u izobilju. Onda je, naravno s čisto tehničke točke gledišta, daleko logičnije da je Isus promijenio vodu u pivo, uostalom pivo već sadrži 92 posto vode. Pretpostavljamo naime da je svećenička kasta u to vrijeme bila upućena u tajne kuhanja piva. Isus je bio svećenik pa prema tome... Svakako, znam da se smatra kako se radilo o čudu, ali i kad netko 120-180 galona vode pretvori u pivo i to je sasvim lijep i impresivan učinak.


Vino pretendira na naslov pića Rimljana i bogataša, dok je pivo bilo piće prosta puka. Isus i njegovi sljedbenici važili su za radikale i buntovnike, a ni Židovi ni Rimljani nisu smatrali da su bili dostojni piti vino. U Isusov stil se nije ni uklapala raskoš i upadljivost.


U vrijeme kada su Grci pisali Bibliju, vjerojatno između 50. i 150. godine nove ere, prevoditelji su bili elitni građani, koji su zacijelo bili vinopije. Tako nije teško shvatiti da su se, kad su se suočili s odlukom kako prevesti „opojno piće," odlučili za ono piće s kojim su bili „na ti."


Postoje još dva moguća biblijska nesporazuma koja se tiču piva. Ako je pivo već bilo na svadbi u Kani Galilejskoj, sigurno nije pogrešno pretpostaviti i da se pilo na posljednjoj večeri. Sjetite se kako je u egipatskoj priči o Sekhmet Ra prevario božicu i naveo je da pije crveno pivo, misleći da pije krv. Moram li vam crtati? I konačno, možda je Noina arka bila zapravo teretni brod za prijevoz piva na Eufratu, koji je mala poplava prevrnula, pa je prepričavanjem nastala legenda o velikoj poplavi, koju znamo danas.



Sveci nas čuvaju: Pivo i religija

Poslije pada Rima, kršćanstvo je pomoglo u očuvanju drevne kulture tijekom mračnih vremena, a to dakako uključuje i pivo. Svetio Benedikt koji nije službeno pivski svetac, kreirao je u 6. stoljeću zanimljiv redovnički sistem. Pozvao je sve redovnike da budu samodostatni i odredio dnevno sljedovanje od pet litara piva po glavi. Pivo je bilo zdravije od vode i olakšavalo je dane posta. Uz hranjivi „tekući kruh" post se, naime, itekako mogao izdržati.


Regule svetog Benedikta obvezivale su redovnike na hodočašća i druge vrste putovanja, što je samostane pretvaralo u prve krčme. S vremenom je reputacija piva koje se kuhalo u samostanima i opatijama prerasla je u misiju čuvanja tradicije vrhunskog pivarstva.


Tijekom toga dijela povijesti, redovnici, koji u se odlučili dan posvetiti kuhanju piva, djelovali su na dva polja - jedni su kuhali čudesno piće, a drugi su davali potporu tehnološkim inovacijama. Za neke poput svete Brigite, Arnolda od Soissona i Arnolda od Oudenaardea govori se da su pretvarali vodu u pivo, poput Isusa. Sveti Arnold od Metza jednom je učinio da pivo teče sve dok skupina putnika nije utažila žeđ.


S tehničke strane, Arnold od Soissona bio je prvi koji je slamnate stošce, poput onih koji se koriste u pčelarstvu, upotrijebio za filtriranje i bistrenje piva. Sveta Hildegard von Bingen prva je opisala prednosti korištenja hmelja u pivu, prepoznavši njegov doprinos čuvanju napitka.


Više od pola milenija praktično je monopol na kuhanje piva imala crkva, a u 12. stoljeću konačno su svjetovni pivari počeli kuhati pivo izvan samostanskih zidova. U vrijeme reformacije u 16. stoljeću komercijalno pivarstvo bilo je u punom procvatu, a od samostanskih pivovara održalo se samo nekoliko njih. Ali njihova slava živi i danas posredstvom blagdana kojima se slave sveci zaštitnici piva.


Izvorni kralj piva: Gambrinus

Kralj Gambrinus bio je legendarni kralj Flandrije, koja je danas sastavni dio Belgije, i svojevrsni je neslužbeni svetac zaštitnik piva i pivarstva. Njegovo porijeklo, ukoliko je on uistinu postojao, je neka vrsta misterija. Vjerojatno je to bio Jan Primus, također poznat i kao Ivan I., vojvoda od Brabanta, koji je živio od 1252. do 1294. godine. Ili je to možda bio Ivan neustrašivi, također poznat i kao Ivan II., vojvoda od Burgundija,koji je živio od 1371. do 1419. Jan Primus bio je pradjed Ivana neustrašivog. U svakom slučaju, dokumenti kazuju kako su jednog od te dvojice peharnika Karla Velikog zvali Gambrinus. To ime mogla bi biti i izvedenica od latinskog „ganeae birrinus," što znači „onaj koji pije u taverni."


Bez obzira na to tko je uistinu bio Gambrinus, vjeruje se da je on izumio pivo od slada u koje se dodaje hmelj. Burkart Waldis, njemački pjesnik, u svojoj je pjesmi 1543. godine objasnio da je Gambrinus umijeće kuhanja piva naučio od Isis, egipatske božice majčinstva i plodnosti. Kako govori legenda, Gambrinus je živio u siromaštvu i učio je za puhača stakla u Flandrijskom carstvu. Zaljubio se u majstorovu kćer, Flandrine, koja ga je odbila, pa je odustao od tog zanata i postao pjesnik i glazbenik, te na oba polja bio uspješan. Kažu da je jednom nastupao, te je s pozornice ugledao svoju Flandrine i počeo se tako silno tresti, da je grozno svirao, pa ga je publika izbacila. Pobjegao je u šumu, s namjerom da okonča život, ali mu se obratio vrag i ponudio nagodbu. Ponudio mu je da će učiniti da zaboravi Flandrine u zamjenu za njegovu dušu za 30 godina. Gambrinus je prihvatio ponudu i njegovu strast za Flandrine zamijenila je strast za kockom, u kojoj je briljirao. Obogatio se, a onda se još jednom obratio Flandrine. Mislio je da će mu sada uzvratiti ljubav, budući da je bogat. Ali, ona ga je opet odbila, jer to što je bio bogat nije bilo dovoljno - ipak nije bio plemenita podrijetla. Gambrinus ponovo ode u šumu, više nego ikad riješen da si oduzme život, ali opet ga presretne vrag. Gambrinus je napao Satana, jer mu nije ispunio obećanje, pa mu je život ponovo postao ništavan, kad se pred njim iznenada stvori polje ispunjeno dugačkim motkama, po kojima su se penjale zelene biljke  jake ugodne arome. Vraga reče Gambrinusu da je to hmelj, i da se iza nasada nalazi pogon za preradu hmelja i pivovara. „Dođi," reče mu vrag. „Naučit ću te kako se kuha pivo i zaboravit ćeš sve u vezi s Flandrine.


Kad je naučio kako se proizvodi pivo, Gambrinus je od vraga zatražio da mu pokaže kako da se osveti publici, koja ga je ponizila onomad na nastupu. Vrag je sugerirao instrument na čiju svirku nitko ne može odoljeti plesu, te ga naučio svirati na zvona. Gambrinus se vratio u grad, uzgajao hmelj i proizvodio sve više piva. Kad je došlo  vrijeme, vratio se na gradski trg i zasvirao u svoja zvona, te ponudio ljudima da kušaju njegovo pivo. Rekli su da je previše gorko i prejako, ali nakon što je Gambrinus svirao na zvona nekoliko sati i oni za to vrijeme plesali žedni, ponovo su kušali pivo. Ovoga puta rekli su da je to najbolje piće koje su ikada kušali, pa se Gambrinusov uspjeh pročuo nadaleko i naširoko. Gdje god je pošao, Gambrinus je sadio hmelj, kuhao pivo i zabavljao puk svojim zvonima. Flandrijski kralj ponudio mu je titulu vojvode u znak zahvalnosti za njegov rad, ali Gambrinusu je bila draža titula koju su mu dale njegove mušterije - Kralj piva.


Uistinu je potpuno zaboravio na Flandrine, pa je čak nije ni prepoznao kada ga je puno godina kasnije došla posjetiti. Gambrinusova pivska uloga trajala je trideset godina, kada je vrag došao pokupiti njegovu dušu. Gambrinus je zasvirao na zvona i vrag nije mogao prestati plesati. Konačno je vrag počeo moliti Gambrinusa da prestane svirati i raskinuo ugovor.


Kad je kasnije Gambrinus umro, na mjestu gdje je provodio svoje dane našli su bačvu, koja je tamo i ostala umjesto nadgrobnog spomenika.


John Barleycorn

Daleko prije legendarnog albuma grupe Traffic John Barleycorn Must Die, engleska pučka pjesma o Johnu Barleycornu bila je popularna kao alegorija o smrti, uskrsnuću i piću. U toj priči dotični John Barleycorn, personifikacija ječma (barley), bio je napadnut, mučen do poniženja, te je na kraju umro. To što mu se desilo ugrubo odgovara stadijima razvoja ječma - rastu, žetvi i močenju da postane slad. Nakon smrti, John Barleycorn uskrsava kao pivo, kruh i viski. Neki teoretičari ovu priču interpretiraju kao pogansku, tvrdeći da predstavlja ideologiju satkanu od prirodnog ciklusa, duhova i poganske žetve, a možda i ljudske žrtve. Neki su to uspoređivali i s kršćanskom pretvorbom kruha i vina u tijelo i krv, jer Barleycornovo tijelo se jede u prilici kruha i pije u prilici piva.


Postoje mnoge i mnoge različite verzije ove priče, koja je nastala još 1568. godine. Dok se priče donekle razlikuju, u pjesmi je bit uvijek otprilike ista. Škotski pjesnik Robert Burns objavio je svoju verziju, zasnovanu na narodnoj priči 1782. godine. Za primjer, evo dijela pjesme koji govori o vremenu nakon što Johna Barleycorna posiju u zemlju, pa do početka žetve.


Orali su, sijali

drljačom ga zatrli

bacili zemlju preko glave

trojica ubiše Barleycorna Johna

i smrt njegovu sad slave.

Ostaviše ga da leži za dugo vremena

sve dok s neba ne padoše kiše

pa maleni Sir John promoli glavu

i svi se zadiviše

Pustili ga da stoji sve do usred ljeta

dok ne bje bljedunjav dosta

malom Sir Johnu rasla je brada

i tako čovjekom posta

Uzeše ljude s kosama oštrim

da mu prerežu noge

valjali su ga, stiskali špagom

radili strahote mnoge.


Pjesma je puna snažnih slika. Zvuči strašno brutalno, no ipak je riječ samo o žitnom klasju ječma. John Barleycorn nije stvarna osoba... ili možda ipak jest?


Kalevala

Objavljena je tek 1835. godine, a poznata kao „Finska epska poema" i sastoji se o finskih i karelijanskih folklornih pjesama, koje je sakupio Elias Lönnrot počevši od drevnih tekstova do suvremenih. Kalevala se sastoji od 22.795 stihova podijeljenih u 50 poglavlja. Dvadeseto poglavlje zove se Kuhanje piva. Dvostruko više stihova posvećeno je nastanku piva, nego porijeklu ljudskog roda!


Osmotar, spravljačica piva

Kuharica pitkog osvježenja

Uze zlatno zrnje ječma

Uze jezgru od šest zrna

Uze sedam vrsta cvijeta hmelja

Sedam vrčeva napuni vodom

Na vatru stavi kotao

Kuhaše ječam, hmelj i vodu

Krčkalo, kipjelo, pjenilo se

Skuhalo se pivo ukusno.   


Ako nisu umrli, pive još i danas

Jednom kad je industrijska revolucija usavršila umijeće proizvodnje piva i shvatila ulogu kvasca do najsitnijeg detalja, čovječanstvo više nije trebalo priče koje objašnjavaju pivo i njegovo porijeklo. Bilo kako bilo, ove priče govore puno o važnosti piva za razne civilizacije, koje su stvarale našu zajedničku povijest, i možda i najvažnije, dale su nam bezbrojne ljude, stvarne i izmišljene, koji nazdravljaju i slave, pijući pivo.


Još pivskih bogova i božica


Acan (Maje) - Acan je kod Maja bio bog alkohola, a njegovo ime u prijevod znači „jecaj." Navodno je bio vrlo žestok i često uslijed opijenosti pravio od sebe budalu.


Accle (Inke) - Accle su bile djevice, koje je odabrao Inti, bog sunca kod Inka. da čuvaju sveti vječni oganj. Da bi prekratile vrijeme, kuhale su pivo.


Aegir (Skandinavija) - Aegir (gdjekad se pojavljuje u obliku Oegir) bio e prvenstveno skandinavski bog mora, ali kuhao je i pivo za bogove Asgarda. On i njegovih devet kćeri, morskih sirena, kuhali su pivo tipa ale u golemom kotlu koji je Aegiru dao Tor. Asocijacija na pivo u ovoj priči potiče od morske pjene koja liči na pjenu piva. Aegir je bio i sjajan domaćin. Vrčevi u njegovoj kući sami sun se dopunjavali, čim bi ih gosti ispraznili, tako od njega nitko nije odlazio žedan.


Albina (Britanija, Irska) - Božica bijelog ječma, Albina, poznata i kao Alphito. Jedno od najranijih imena za britansko otočje, Albion, vjeruje se da potječe od njenog imena. Prva moderna mini pivovara u Americi zvala se New Albion Brewing.


Bakus (Rim) Vidi Dioniz


Ba-Maguje (Hausa) - U mitologiji plemena Hausa Ba-Maguje bio je duh pijanstva. Pripšadnici plemena Hausa su muslimani, koji žive u sjevernoj Nigeriji i drugim dijelovima zapadne Afrike.


Byggvir (Skandinavija) - Byggvir je skandinavski bog ječma, a za njegovu ženu Beylu se vjeruje da je radila stvari s medom i ječmom, što je vjerojatno bilo kuhanje piva.


Czentzon-Totochtin (Azteci) - Czentzon-Totochtin su bili „bogovi četiristo pijanih zečeva" koji su kuhali na božanskoj svadbi Mayahuel (božice alkohola) i Petecatla (boga medicine). Zečevi simboliziraju beskonačni put koji ljude može zadesiti u pijanstvu. U brojčanom sustavu starih Azteka broj 400 označava beskonačnost. Kralj Ometotchli poznat je i po imenu Dva Zeca. Machuiltochli bio je još jedan aztečki bog alkoholnih pića, a poznat je i po imenu Pet Zečeva. Zanimljivo, nije postojao Jedan Zec.


Ceres (Rim) - Prije svega, Ceres je bila „božica majka" i Rimljanima jedna od najvažnijih. U Grčkoj, gdje su je zvali Demeter, njeno ime znači „majka zemlja" ili „majka ječma." Bila je i božica poljoprivrede i žetve. Španjolski naziv za pivo „cerveza" nastao je od njenog imena.


Cerridwen (Welles) - Cerridwen je bila irska i velška božica ječma. Imala je vještičji kotao nadahnuća, u koji je vjerojatno stavljala ječam da bi od njega kuhala pivo, poznato i kao „piće nadahnuća i spoznaje."


Demeter (Grčka) - Vidi Ceres.


Dioniz (Grčka) - Dioniza danas smatramo bogom vina, no on je bio ujedno i bog pijanstva, što uključuje i pivo, i sve društvene aspekte konzumacije. U tom smislu, Dioniz je bio i promicatelj civilizacije, zakonodavac i poklonik mira. Prema jednoj priči, Dioniz je, prije nego što je postao bog vina bio bog piva, poznat po imenu Sabzios. Kada je vino u Grčkoj preuzelo primat nad pivom, jednostavno su mu promijenili ime i - nadležnost.


Dis (Skandinavija) - Drevna božica, koja se slavi blagdanom nazvanim Disablot. To je praznik koji pada usred zime, a proslavlja se pijenjem i pričanjem priča.


Dumuzi (Sumer) - Osim Ninkasi, sumerski panteon bogova imao je još jednog pivarskog boga, Dumuzija.


Goibhniu (Kelti) - Goibhniu je bio najveći kovač u keltskoj mitologiji, koji je isporučivao oružje bogovima. Osimtoga, kuhao je „pivo besmrtnosti" koje je donosilo vječni život svakom tko ga je pio.


Zeleni čovjek ili Rogati bog (Kelti) - U keltskoj mitologiji Zeleni čovjek predstavlja mušku, aktivnu stranu prirode, oca Zemlje. Njemu su posvećene mnoge životinje uz ostalo medvjed, bik, jarac i jelen. Bio je bog svega što raste, šume, divljih životinja, želje, plodnosti, piva i alea.


Halki (Hitite) - Halki je bio bog žitarica, naročito ječma, kojeg su častili hititski proizvođači piva. Hitite su živjele u Anatoliji, današnjoj sjeverozapadnoj Siriji.


Hathor (Egipat) - Hathor je bio egipatski bog pijanstva.


Huitaca (Kolumbija) - Narodu Chibcha, koji je živio na području današnje Kolumbije, Huitaca je bila božica pića, plesa i dobrog raspoloženja, ponegdje opisana kao „pijana božica lošeg vladanja."  Vrhovni bog Bochia rekao je da je njeno ponašanje nedostojno božanstva i danas je ona pojam lošeg utjecaja. Jedna priča kazuje kako ju je Bochia jednom pretvorio u sovu, kao kaznu za neobuzdano ponašanje nakon razuzdane zabave.


Iccovellauna (Ouranija) - U krugovima okultizma i magije, Ouranijski Barbari su svijet za sebe s posebnim jezikom, a Iccovellauna je njihov bog kuhanja piva.


Jehova (Židovi) - Izvorni židovski bog bio je ujedno i patron ječma. Pasha je najstarija židovska svetkovina, koja se slavi već više od tri tisuće godina. Prvotno su bile dvije svečanosti koje su se održavale u proljeće i konkurirale jedna drugoj. Jedna ceremonija podrazumijevala je beskvasni kruh, a druga žrtvovanje janjeta. Pasha je s vremenom je svečanost koja je objedinila elemente obadviju. Vjeruje se da svetkovina beskvasnog kruha ima korijene u poljoprivrednom festivalu, kojim se slavila žetva proljetnog ječma.


Kull Gossaih (Indija) - Kull Gossaih je božica žitarica u Indiji.


Lan Caihe (Kina) - Lan-Caihe je bio jedan od osam besmrtnika u kineskoj mitologiji. Bio je prodavač bilja, prosjak i ulični pjevač i zabavljač. Pomogao je jednom zakamufliranom prosjaku i za to bio nagrađen besmrtnošću. Obično ga prikazuje ženstvenog ili kao transvestita, a gotovo bez iznimke pijanog. Uobičajio je nositi samo jednu čizmu i pojas od lika, a volio je spavati polugol u snijegu. Svaki od osam besmrtnika predstavljao je jedan aspekt Taoizma. Prema vjerovanju, oni nisu bili bogovi, pa nisu obitavali u nebu, nego na brdovitu otoku na istoku zemlje, zvanom Penglai-Shan. Zajedno su prošli kroz mnoge pustolovine (bili su neka vrsta tima za borbu protiv kriminala, ili Lige Pravednika) i junaci su mnogih taoističkih priča.


Marduk (Babilon) - Marduk je ustvari bio bog sunca, koji je u kasnijim babilonskim razdobljima na kraju napredovao do gospodara svih božanstava. Povezuju ga s kuhanjem piva i smatraju bogom pivarstva, a ima mnoge simbole i preko 50 imena.


Mbaba-Mwanna-Waresa (Zulu) - Mbaba-Mwanna-Waresa bila je Zulu božica piva, a pripadnici Zulu naroda vjerovali su da je ona ljudima skuhala prvo pivo. Vjeruje se također da ona stvara dugu, kojom označava vrijeme za početak pijenja.


Min Kyawzwa (Burma) - Jedan od 37 natova iliti duhova, koji se štuju u Burmi. Min Kyawzwa je zapravo bio burmanski bog pijenja. Bio je ispičutura i ratoborni pijetao, ali i sjajan konjanik. Burmanski natovi su preteče budizma, koji su se kasnije stopili s novim naukom.


Neper (Egipat) - Neper je bio bog žitarica, prvenstveno ječma i pšenice.


Nin-Anna (Babilon) - Nin-Anna bila je babilonska božica piva.


Ninkasi (Sumer) - Ninkasi je bila sumerska božica piva. Cijelu priču o njoj potraži u članku.


Ninlil (Sumer) - Ninlil je bila sumerska božica žitarica. Njeno pravo ime bilo je Sud, ali je promijenila ime kad se udala za Enlila, jednog od viših sumerskih bogova.


Osiris (Egipat) - Oziris je bio bog zemljoradnje i ujedno bog piva, a legende govore kako je on bio taj koji je čovjeka naučio kuhati pivo.


Pekko (Finska) - Pekko je bio finski bog polja i uroda, posebno onoga koji se koristi u proizvodnji piva.


Radegast (Slaveni) - Kao bog gostoprimstva u slavenskoj mitologiji, Radegast je, prema vjerovanju, prvi kuhao pivo.


Raugupatis i Ragutiene (Slaveni/Balti) - Raugupatis i Ragutiene su bili kompanjoni. Raugupatis je bio bog fermentacije, a Ragutiene božica piva. U Litvanskoj mitologiji postojao je i treći partner, Ragutis, bog piva.


Rekereke (Polinezija) - Na potoku Mangereva u Francuskoj Polineziji Rekereke je čašćen kao polinezijski bog užitka.


Sekhmet (Egipat) - Sekhmet je egipatska božica ratnika s glavom lavice, u čiju čast je svake godine priređivan festival pijanstva. Više o njoj pročitajte u članku.


Semargl (Slaveni) - Izvorno su to bila dva odvojena boga, Sem i Argl, koji su oba bili bogovi ječma, a s vremenom su postali jedan bog.


Shadipinyi (Namibija) - Shadipinyi je bio obdaren vještinom kuhanja piva, koje je proizveo za namibijski narod Kanago. Bio je poznat kao „zli bog pijanog ponašanja."


Sabzios (Grčka) - Vidi Dioniz.


Siduri (Sumer) - Siduri je bila svestrana božica nižeg ranga, a štitila je radost, sreću, mudrost i kuhanje piva.


Silenus (Grčka) - Silenus je bio grčki bog pivskih drugara i pijanih društava, koji je naučio Dionizija (boga seksa, vina i pijanstva) svemu što je znao.


Taliesin (Kelti) - Taliesin je bio niži velški bog, koga su slavili tijekom 16. stoljeća. Bio je bog plodnosti i ječma.


Tenenit (Egipat) - Premda se o Tenenit jako malo zna, poznato je da je bila egipatska božica piva. Tenenit se pojavljuje u Knjizi mrtvih i u spisima iz vremena Ptolomai-razdoblja, od 305. do 30. godine prije nove ere.


Tezcatzontecatl (Azteci) - Tezcatzontecatl je bio aztečki bog piva. Zapravbo je to vjerojatno bio bog  Pulquea, što je bilo tradicionalno aztečko alkoholno piće, a slično kao pivo, proizvodilo se fermentacijom, ali soka biljke aloe.


Yasigi (Mali) - Za Dogon, narod koji živi u Maliju, Yasigi je bila božica piva, plesa i maske. Obično se prikazuje kao žena golemih grudi koja pleše s pivarskom lopaticom u ruci.


Yi-Di (Kina) - Yi-Di bio je kineski bog alkohola. On je izvorno bio čovjek, a uz to odličan pivar, koji je kuhao savršeno pivo od riže. Živio je u 23. stoljeću prije nove ere. Kad je svoje pivo predstavio caru Yu - koji je volio jaka piva - ovaj ga je zabranio, jer se bojao da budući vladari, a i društvo u cjelini, neće moći podnijeti to piće onako dobro kako ga je on podnosio, te će svijet propasti. Yi-Di je nastavio kuhati svoje božansko rižino pivo i s vremenom avansirao u status boga.


Once Upon a Pint


Prijevod teksta Once Upon A Pint Jaya R. Brooksa, objavljenog U američkom magazinu Beer Magazine broj 11/12 iz 2008. godine, str 56-60. S engleskog preveo Mato Pejić


Izvor:   http://www.pivnica.biz/pilo-jednom/1375/

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018