Hrvatska keramika

Povijest prethistorijskih razdoblja u hrvatskim krajevima podudara se s europskom prethistorijom i njezinom periodizacijom. To znači da su se i ovdje, kao i na području današnje Engleske, Francuske, Njemačke, Poljske ili Italije, do drugog milenija pr. Kr. još uvijek polaganim ritmom smjenjivala tisućljetna prethistorijska razdoblja – neolitik, eneolitik, BRONČANO DOBA – dok su razvijenije mediteranske kulture kao egipatska, fenička ili kretska duboko zakoračile u povijest i cjelovito se razvile i već prešle svoj najviši domet.


Umjetnička keramika


hrvatska keramika

Oba područja današnje Hrvatske – sjeverno, nizinsko plodno ravničarsko s velikim rijekama i južno, maritimno koje pripada jadranskom odnosno mediteranskom krugu – bila su značajna u pretpovijesnom razdoblju za Europu upravo kao tranzitne zone, a ovdašnje kulture igrale su ulogu posrednika razvijenijih maloazijskih (anadolskih iz Trakije), a zatim i egejskih kulturnih utjecaja. Ali u istočno jadranskoj regiji je, takoder, u to doba stvoren i niz osebujnih vrijednosti.

Nasuprot naturalizmu i realizmu pećinskog slikarstva, paleolitskog lovca “ovisnog” o prirodi, u zemljoradničkom dobu na keramici – koja je glavni nosilac stila neolitske epohe – javlja se stilizirani oblik i vlada ornamentalni izraz. Ovaj revolucionarni korak u oslobađanju od “naturalističke” ovisnosti o prirodi izražen je smionom stilizacijom oblika u umjetnosti, pojednostavljenjem čak i ljudskog lika na znak.


Likovni stvaralac neolitika ne imitira, ne reproducira, već stvara nove oblike u službi priopćavanja. Naturalističke oblike paleolitika smjenjuje u neolitiku geometrijski ornament linija i traka. Tehnika kojom lončar u meku površinu glinene posude ugrebava i zarezuje brazdu ukrasa identična je metodi poljoprivredne obrade zemljane površine motikom ili plugom, samo u manjem mjerilu.

Stoga bismo strukturalnu razliku prema prethodnom “kamenom” dobu pravilnije označili kada bismo novo razdoblje umjesto mlađeg kamenog, nazvali “ZEMLJANIM” dobom. Time bi već u samom nazivu bio naznačen uzrok ove smjene likovnog govora, jer je upravo zemljoradničkom praksom moguće objasniti novi duh kulture.

Na samom početku razvoja keramičarske vještine ukrašavanja javlja se tzv. impresso-keramika gdje se ornament stvara utiskivanjem noktom, trskom ili školjkom, a primjeri su nađeni kraj Zadra (Smilčić, stariji neolitik).

Neolitska keramika je nepravilna, jer je oblikovana rukom bez primjene lončarskog kola. U plodnim ravnicama istočne Slavonije razvila se osebujna varijanta lončarstva u prijelaznom eneolitskom razdoblju (3500-2300. g. prije n. e.), tzv. VUČEDOLSKA kultura. Obilježava je tehnika inkrustacije: ulaganjem crvene i bijele krede u ugrebene žljebove linearnoga geometrijskog ornamenta ostvaren je učinak polikromije.

Na praznoj crnoj plohi posuđa ornament je škrto primijenjen i raspoređen u skladu s oblikom i kompozicijom predmeta: nizom kružnih motiva naglašena je najispupčenija zona posude, ornamentalnom trakom obrubljuje se otvor ili ručka, dok je čitava površina oživljena sitnim i delikatnim motivima.

Oblik ovih posuda nastao je preplitanjem dviju kulturnih razina: tradicionalne “zemljane”, keramičke i nove, – metalnog razdoblja. Lončar prenosi u glinu oblike koji su svojstveni i razvijeni u bakru i bronci. Konkavno-konveksni oblici, na primjer, s oštrim lomom na spoju ploha nisu svojstveni glini – što proizlazi iz “tekuće” mekoće vlažne tvari u fazi oblikovanja – već su karakteristični za posude oblikovane kucanjem bakra ili spajanjem iz dvaju dijelova.

Zaglađenošću i crnim sjajem, stvaralac ovog predmeta ugleda se u metalne uzore iz razvijenijih sredina s kojima dolazi u dodir. Slično će i motiv spiralni, što je organički i prirodno proistekao iz svojstva žice – ovijanje oko sebe same – biti široko rasprostranjen u keramici slijedećeg, brončanog doba.

Pojavu reljefno istaknutih spiralnih metalnih motiva na keramici danilske kulture (Danilo kod Šibenika) možemo također tumačiti prenošenjem uzorka iz metala u glinu, a istodobno i preuzimanjem likovnog znaka iz razvijenije kulture metalnog razdoblja u sredinu koja još živi u “zemljanom” dobu i izražava se oblikujući zemljanu posudu.

U drugoj učestaloj temi neolitika, oblikovanju ljudskog lika, u stiliziranom glinenom idolu žene s reduciranim, plošno oblikovanim trupom, neznatnim naznakama ekstremiteta, s malim ispupčenjima naznačenim grudima i ugrebanim crtama trokuta među bedrima, čitamo istu metodu smione pretvorbe prirodnog oblika u znak za sporazumijevanje.

Neolitski ornament u cjelini svojevrsno je znakovno pismo – ideogram, jer su motivi često simboličkog značenja: krug s križem – sunčano kolo, valovita linija – sunčana putanja itd. U oblikovanju ženskih figura koje svjedoče o razvijenom kultu plodnosti i matrijarhatskim obilježjima organizacije društva, javlja se u prijelaznom eneolitskom razdoblju zaobljavanje, volumensko oblikovanje.

Punu zaobljenost dosežu neki likovi životinja, kao keramička posuda u obliku ptice, na primjer „vučedolska golubica“ (zapravo grlica) – gdje je funkcija predmeta diktirala zapreminu, a time i volumen. Ptica stoji na tri noge umjesto na dvije, ali posuda izvrsno iskazuje aerodinamičku kapljastu formu tijela oblikovanog za let.

Stilizacija ornamenta sretno je spojena s volumenom tijela ptice pa je ono, umjesto perjem, pokriveno ornamentalnim tkanjem inkrustacije (valovite, zupčaste, točkaste…). Motiv dvosjekle sjekire (labrys) na vratu ptice podsjeća na daleku i drevnu egejsku, kretsku kulturu.

Neolitska kultura je ostavila traga u Istri (Vižula kod Medulina, Verudica kod Pule, Vrčin kod Vodnjana); srednjem neolitiku daju pečat nalazi kod Zadra (Smilčić) i Šibenika (Danilo, po kojem je i nazvana danilska kultura); a osobitosti neolitika javljaju se i na otocima Ugljanu, Braču, Korčuli, Visu i Hvaru.

“Prutasta” keramika iz Grapčeve spilje na Hvaru pokazuje srodnost s istodobnim nalazima na golemom području od Malte do Njemačke i Rusije, i veze s ljubljanskim (Slovenija), butmirskim (Bosna) i vinčanskim (Srbija) krugom. Na Hvaru nalazimo i polikromnu keramiku pod utjecajem grčkih oslikanih vaza.

U ovom PROTOHISTORIJSKOM razdoblju brončanog i željeznog doba na području današnje Hrvatske živjela su različita plemena ILIRA organizirana po načelima vojne demokracije: Histri (središte Nezakcij, Istra), Liburni (od Kvarnera do rijeke Krke), Japodi (središte Metulum u Lici), Delmati (središte Delminium, kasnije Dalamcija), Ardijejci, itd. Po nekim plemenskim imenima Rimljani će kasnije nazvati svoje provincije i pokrajine, a neka su se imena regija sačuvala do naših dana.

Apsolutnu prevlast Ilira u prvoj, halštatskoj fazi željeznog doba (10.- 4. stoljeće pr. Kr.) pokolebali su u 4. stoljeću KELTI. Njihov prodor je bio značajan zbog ujedinjavanja kultura čitave prethistorijske Europe od Atlantika do Crnog mora. Ali su Iliri uskoro asimilirali, i prevladali Kelte. Uz karakteristične novine brončanog doba – upotrebu konja za vuču kola, primjenu lončarskog kola, kao i izradu brončanog oruđa (srpovi) – kao zaštitni znak ovog razdoblja mogla bi poslužiti ukrasna kopča, spiralna fibula.

Dolaskom Slavena na Balkan pojavljuje se keramika tkoja se nadovezuje na grčku, helenističku i rimsku kulturu.  Elementi praslavenske umjetnosti(fantastične životinje, biljke, ljudske figure) zadržavaju se sve do polovice 13.stoljeća.  Kasnije hrvatska keramika prati manje-više europska kretanja. Krajem 18.stoljeća stvaraju se prve manufakture za keramičku proizvodnju. Raspad zanatskih cehova polovicom 18.stoljeća donio je u 18. i 19.stoljeću organiziranje složenih keramičkih radionica, tkoje će vrijemenom osvojiti industrijsku proizvodnju.

Uporedo s relativno intenzivnom industrijskom proizvodnjom u Hrvatskoj između 2 rata otpočinje proces stvaranja nove umjetničke keramike, osnivaju se centri za obuku keramičara i grade osnove za razvoj suvremene keramike. Značajan podstrek ovakvom organiziranju keramičke umjetnosti dao je Hinko Juhn, kipar i keramičar, koga s pravom možemo smatrati utemeljivačem suvremene hrvatske i jugoslavenske umjetničke keramike.

S velikim entuzijazmom i uspjehom prenosio je svoja iskustva stečena školovanjem na Umjetničkoj Akademiji i Firenci i Keramičkoj školi u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Po završetku prvog svijetskog rata, na Umjetničkoj Akademiji u Zagrebu okupio je na keramičkom kursu niz slikara(Oton Postružnik, Ivan Tabaković, Ernest Tomašević, Đuro Tiljak, Zlatko Šulentić) i keramičara(Blanka Dužanec, Mila Petričić, Vlasta Baranjaj, Melvina Boreli) i njihovom stvaralaštvu otvorio nove putove.

Boreći se s elementarnim teškoćama u radu (nedostatak prostora, keramičkih peći i boja), ova skupina umjetnika se s oduševljavanjem okrenula keramici. Keramički odsek při Državnoj obrtnoj školi je obnovljen 1934.godine, gdje je profesorica bila Blanka Dužanec. Određenu ulogu u nastojanjima da se trasira cesta keramičke umjetnosti, imao je pored hinka Juna i umjetnik Tomislav Krizman.

Hrvatski akademski obrazovani umjetnici-keramičari su stekli u Europi dodatne prestižne specijalizacije za keramiku. To su Josip Diminić ili Bojana Švertasek, Andrea Bassi, Zvonko Butković, Ivančica Cvitić Znidarčić, Ana Hutinec, Denis Licul, Marina Orlić, Sanja Stani i Marina Tuđina Badurina. Svi odabrani umjetnici čine vrlo široku stilsko-motivsku paletu likovnog izričaja, tehnološki zadane razlike i estetskoga polazišta.

Likovni govor svakoga od njih potpuno je različit; na velikoj skali od djela bliskih objektima, instalacijama, skulpturi i ready-made elementima u tehnici cakljene keramike, kombinirane gline, raku-keramike, patiniranoga šamota, terakote, djela pečenih tehnikom dimljenja, sirove zemlje oblikovane redukcijskim paljenjem do zavijene bijele gline obojene kobalt-oksidom. Od realistično ganutljive figuracije do potpune apstrakcije koja ostavlja mogućnost otvorene interpretacije svakomu promatraču, selekcija uistinu dostojno predstavlja trenutne dosege hrvatske keramike.


Izvor:  http://odzdoa.com/2010/12/17/hrvatska-keramika/

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018