Pisac Vlado Bulić o boćama i balotama

Vlado Bulić, poznati hrvatski pisac, govori za YellowCab o svojoj novoj priči – balotama i boćanju


bocan copy


Balota bačena iz sna

Do jutra sam gledao boćanje na Eurosportu. Dok su dvojica igrača cupkala za boćama u nekoj dvorani, sećao sam se Dalmacije, mora i letovanja... Već je svanulo kad me je internet pretraživač odveo do najnovije priče poznatog hrvatskog pisca Vlada Bulića (Split, 1979), autora knjige pesama „100 komada“, romana „Putovanje u srce hrvatskog sna“ i zbrike kratkih priča „Pušiona“ koje je objavljivao na blogu pod pseudonimom Denis Lalić. 

Najnovija Bulićeva pripovetka „Kompletan igrač“ jedna je od priča objavljenih u zbirci „Ispod stola“ – izdanju Transparency Internationala i VBZ-a u kome grupa hrvatskih pisaca piše na temu korupcije. Naravno, Vlado Bulić piše o boćanju u Naklicama: „Balote u Naklicama nisu zajebancija. Pogotovo kad si klinac. Cijelo djetinjstvo i veći dio puberteta prolazi ti u pripremama za taj ključni trenutak u životu mladog nakličkog muškarca. Nije to ni prvi seks, ni prva plaća, ni prvo sudjelovanje u obiteljskom klanju prasaca – to je ona nedjelja kad te odrasli muškarci pozovu da im se pridružiš u partiji balota.“


YC: Vlado, neću pitati koliko je autobiografskog u tvojoj priči „Kompletan igrač“. Ali, da li bi otkrio čitaocima YellowCaba kakvu ulogu u tvome životu igraju balote?

Vlado Bulić: Ajmo za početak izdefinirati malo stvari, čisto da znamo o čemu pričamo. Postoji boćanje – sport s desetak disciplina, ligama, svjetskim prvenstvima i slično – kojim sam se bavio do neke četrnaeste, petnaeste godine i koji se igra “željeznim” boćama, a postoje i balote – drvene, plastične, baklitne koje ljudi igraju vikendima da bi se dobro zabavili. Boćanje kao sport u mom životu više ne igra nikakvu ulogu. S balotama je priča malo drukčija. Nisam ih igrao jedno petnaest godina, otkako sam otišao iz Dalmacije u Zagreb, a onda sam prije neke dvije godine iz čista mira sanjao kako igram s frendovima u Dalmaciji, i to se san prekinuo taman kad sam trebao baciti balotu iz ruke. (Nešto kao mokri san koji se prekine u ključnom trenutku.) Cijeli sljedeći dan me to kopkalo, pa se uskoro sve skupa izrodilo u akciju od mjesec dana u kojoj sam u Zagrebu našao terene koji se ne koriste, iz Rijeke naručio dvanaest balota, zvao staru u Brodosplit da mi naprave buline, a onda skupio ekipu za igru. S nama je i jedan priženjeni Meksikanac tako da igramo na engleskom. Uglavnom, balote mi danas znače genijalnu zajebanciju vikendom s frendovima.


Koje osobine mora da ima dobar igrač?

Ako pričamo o balotama, mora moć popit, pojist i dobro se zajebavat, inače pokvari zabavu. Ako pak pričamo o boćanju, to ovisi o disciplini. Čovjek koji trči brzinsko izbijanje, mora imati kondicije i biti precizan u izbijanju, onaj koji igra precizno izbijanje, mora znati samo izbijati, i tako dalje, i tome slično. Generalno, ako pričamo o kompletnom igraču, što je nekakav ideal kod boćanja (nešto kao kreator igre u nogometu), on mora znati izbijati, valjati, odnosno, bližati i biti smiren. Ta smirenost je, inače, jedna od ključnih stvari u ovom sportu, bez obzira na disciplinu, ali tako je valjda u svakom sportu, ako lako izgubiš glavu, padne koncentracija, ništa te neće spasiti. 


Sudeći po tvojoj priči, gastronomija igra važnu ulogu kad je o ovom sportu reč. 

O ovom ću reći samo jedno – balote su, uz šah, jedini sport uz koji se može jesti, piti, pušiti, razgovarati… A uglavnom ga igraju ljudi srednjih godina. Kad se to zbroji i oduzme, računica je jednostavna. Ima jedna konoba u mom kraju čiji je vlasnik ogradio livadu oko terena uz konobu i na njoj pasu živi janjčići. Partija se obično igra za janje, pa tko pobjedi bira janjčića s livade i ono se kolje na licu mjesta. Nije da to odobravam, samo dočaravam situaciju. 


Teren po kome se bacaju balote mesto je okršaja u kome starost i mladost stoje u čudnom odnosu. Na jednom mestu u priči kažeš: „Super je izmasakrirat dida koji hara ligom!“

Naravno. Balote su u Dalmaciji, barem u mom kraju, prostor afirmacije za mladog muškarca. Balotama se bave odrasli, a ti, klinjo, čeznutljivo sjediš sa strane i čekaš tu nedjelju kad će te napokon pozvati da im se pridružiš. Kako su tu obično svi „muški iz sela“, to na neki način znači da su te sad priznali kao sebi ravnopravna. Odatle ta želja da „izmasakriraš dida koji hara ligom“. Slično je i kod boćanja, kao i svakom drugom sportu, junior se želi dokazati. Inače, u selu Naklice iz kojeg dolazim, ova stvar se jedne godine izrodila u pravi cirkus. Kako su starci upravljali klubom (pričamo o boćanju – sportu), to sinovima nisu davali dovoljno prostora kod službenih nastupa. Sinovi su se onda odcijepili, osnovali svoj klub u ligi niže, postali prvi u njoj i playoff – u naletjeli na starce koji su, bez njih, u svojoj ligi završili zadnji. Tako da se utakmica koja je odlučivala o tome koji će klub sljedeće sezone igrati u Drugoj dalmatinskoj ligi, odvila između očeva i sinova iz Naklica. 


Da li posebno pamtiš neku svoju pobedu?

Dok su balote zajebancija uz hranu i piće, boćanje je sport kojem ljudi nekad posvete cijeli život pa završe kao svjetski prvaci. Nije da se hvalim, ali jednog takvog sam svojedobno pobjedio u službenoj utakmici. Tad je bio klinac i igrao Treću dalmatinsku ligu. Kasnije je postao svjetski prvak u disciplini „krug“.


Pretpostavljam da se ova tvoja sportska priča nastavlja...

Da, nastavit će se. I bavit će se ovom utakmicom očeva i sinova koju sam već spominjao. Samo kad će biti gotova, ne znam. Malo me pojelo pisanje za televiziju. 


Mića Vujičić (YellowCab, jun 2011.)


Izvor:  http://micavujicic.com/index.aspx?id=33&idp=36&ids=300&n=Sport&np=Sportske%20priče

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018