Životinjski svijet

Raznolika staništa na prostoru Paklenice kao i visinska raslojenost, pružaju dom raznolikoj fauni.

O beskralješnjacima na području parka ima relativno malo podataka. Većina poznatih vrste beskralješaka pripada skupinama koje su atraktivne za posjetitelje, poput leptira. Iako je fauna dnevnih leptira istraživana, noćni leptiri su gotovo nepoznati. Među njima se najlakše uočava najveća vrsta leptira u hrvatskoj fauni – veliko noćno paunče (Saturnia pyri). Od dnevnih leptira, a zabilježene su 84 vrste na području Parka, najbrojniji su predstavnici porodice plavaca (Lycaenidae). Najveći danji leptiri su prugasto jedarce (Iphiclides podalirius) i lastin rep (Papilio machaon). Visokoplaninske livade nastanjuje i jedan od najljepših hrvatskih leptira, apolon (Parnassius apolo).


Leptir Apolon

Apolon (Parnassius apolo)

U skupini vodozemaca i gmazova zabilježena je 31 vrsta. Među zmijama je zabilježeno 11 vrsta. Najčešće se u Parku mogu vidjeti neotrovnice šara poljarica (Coluber gemonensis), pjegava crvenkrpica (Elaphe situla), bjelica (Elaphe longissima). Poskok (Vipera ammodytes) i vrlo rijetki planinski žutokrug (Vipera ursinii ssp. macrops) jedine su otrovnice na ovom području.


Pjegavi daždevnjak

Pjegavi daždevnjak (Salamandra salamandra)

Ptice su najbrojnija skupina kralješnjaka, a do sada je zabilježeno 230 vrsta. Ptičji svijet je zastupljen sa 102 vrste gnjezdarica, i to na širem prostoru Parka. Od gnjezdarica treba spomenuti zajednicu ptica stijena i litica u kanjonima Velike i Male Paklenice sa 24 ptičje vrste. Najčešći su brgljez kamenjar (Sitta neumayer) i modrokos (Monticola solitarius).

Posebnu vrijednost Parku daju ugrožene i rijetke vrste ptica grabljivica kao suri orao (Aquila chrysaetos),  sivi sokol (Falco peregrinus), orao zmijar (Circaetus gallicus) i jastreb (Accipiter gentilis). Od sova, u Parku je zabilježeno sedam vrsta. Najbrojnija je šumska sova (Strix aluco) i ćuk (Otus scops), a u kanjonu Velike i Male Paklenice se redovito gnijezdi najveća europska sova, ušara (Bubo bubo).

Šumske sastojine bogate su djetlićima od kojih su najrjeđi planinski djetlić (Picoides leucotos) i crvenoglavi djetlić (Picoides medius).

Bjeloglavi sup (Gyps fulvus) je do konca 1999. godine bio zastupljen s tri para. Na žalost, opadanje broja stoke u Velebitu i sve češći pokušaji trovanja grabežljivaca, osobito vuka, pridonijele su njegovom izumiranju s prostora Parka.


Škanjac

Škanjac (Buteo buteo)

U skupini sisavaca zabilježene su 53 vrste. Od velikih vrsta na prostoru Parka može se sresti srna (Capreolus capreolus), jelen (Cervus elaphus), divokoza (Rupicapra rupicapra) i divlja svinja (Sus scrofa). Od zvijeri, na prostoru Parka obitava smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), ris (Lynx lynx), lisica (Vulpes vulpes) i divlja mačka (Felis sylvestris). 


Divokoza

Divokoza (Rupicapra rupicapra)

Živi svijet podzemlja

Podzemlje je specifično stanište u kojem mogu preživjeti samo posebno prilagođene vrste. U podzemlju nema autotrofnih organizama (biljaka), pa su skraćeni hranidbeni lanci. Zbog toga u špiljama izostaje skupina životinja koje se hrane biljkama. Organska tvar potrebna za održavanje života u podzemlju dolazi s površine usitnjena ili otopljena u vodi i podzemnim bujicama. U mnogim polušpiljama Nacionalnog parka Paklenica organska tvar potječe od ostataka izmeta stoke s kojom su se tadašnji stanovnici sklanjali za nepovoljnih uvjeta, kiše i bure (primjerice špilje Mokrača, Šupljarka i Lukčeva).

Za podzemlje su značajna dva tipa staništa, kopneno i vodeno. Vodeno stanište, osim jezeraca i brzih stalnih ili povremenih tokova, čini tanki sloj vode koji se prelijeva po sigama i zidovima špilja. Podzemnim životinjicama najbogatije su tanke vodene prevlake po zemlji i po nakupinama raspadnutih organskih ostataka. Ovdje se sreće čitav niz najrazličitijih skupina kao male ili mikroskopski sitne vrste račića, grinja, oblića, maločetinjaša, pauka, lažištipavaca i kornjaša. Prave podzemne životinje koje cijeli život provode pod zemljom nazivaju se troglobionti. Uslijed nedostatka svjetla u njihovoj građi došlo je do promjena u odnosu na nadzemne životinje pa većinom nemaju pigmenta ni oči. Zbog toga se razvijaju nove prilagodbe, kao osjetilo dodira (duga ticala, četine i dlake po tijelu), osjetilo za vlagu, kao i različiti oblici kemoreceptora.


Špiljski skakavac

Špiljski skakavac (Troglophilus cavicola)

Do sada su najpoznatije dvije endemske vrste račića iz špilje Manite peći Proasellus coxalis lucifugus i Bogidiella sketi. U skupini lažištipavaca (Pseudoscorpionida) najzanimljivija je endemska vrsta Chthonius radjai.         Od kukaca, u špilji je zabilježen trčak (Typhlotrechus bilimeki ssp. likanensis) i Leptodirus (L. hochenwarti ssp. velebiticus).

Sniježnica na Buljmi je stanište endemske vrste trčka Nebria velebiticolla. Od trčaka još su zabilježene dvije vrste, i to Redensekia likana ssp. likana i Spelaeodromus pluto. 

Sniježnica nasuprot Babing vrha je stanište zanimljive i česte vrste Astagobius angustatus ssp. vukusici.

Jama pod stijenom Buljme je obitavalište već spomenute rijetke vrste Leptodirus hochenwarti ssp. velebiticus.

U špiljama Nacionalnog parka postoje vrste koje dio vremena provode na površini, i to većinom noću. Nazivaju se troglofili. Za hladnih, tamnih i vlažnih noći izlaze na površinu i izvan špilje, uglavnom u potrazi za hranom. U ovu skupinu ubrajamo špiljskog šturka (Grylomorpha dalmatina) i špiljskog konjica (Troglophylus cavicola)


Šišmiš

Šišmiši


Izvor:    http://www.paklenica.hr/Paklenica_Zivotinjski_svijet.htm

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018