Reljefno geološke osobitosti

Područje Nacionalnog parka Paklenica odlikuje iznimna raznolikost geomorfoloških oblika.


Reljef Bojinac


Svakako najatraktivniji i najvrjedniji dijelovi južnog Velebita jesu zadivljujući kanjoni Velike i Male Paklenice.

Kanjon Velike Paklenice duljine je 14 km, a širine 500-800 m. U svom najužem dijelu, oko bunkera, kanjon je širok svega 50 m. S obje strane kanjona uzdižu se vertikalne stijene, od kojih su neke više i od 700 m. Najatraktivniji dio predstavlja predio strmog pada potoka nizvodno od Anića luke, gdje se strmi kukovi uzdižu odmah iznad potoka i tvore najuži dio kanjona u području između Anića luke i parkirališta.

Kanjon Male Paklenice skromnijih je razmjera i bujica što njime teče znatno je slabija. Dug je 12 km, a širok 400-500 m. U svom najužem dijelu je širok tek 10 m, dok se okolne stijene uzdižu do visine od 650 m. Prijelaz između kanjona Velike i Male Paklenice čini izrazito nepristupačan krški prostor kamenjara i kukova.

Za središnji dio Parka reprezentativan je reljefni kompleks Borovnika i Crnog vrha, a u njegovoj se blizini nalaze udolinska proširenja Malih i Velikih Močila. Velika Močila su reljefno vrlo zanimljiva zdjelasta udolina na visini od 850 m/nm, okružena Crnim vrhom (1 110 m/nm), Škiljinom kosom (1 015 m/nm) i Zelenim brigom (842 m/nm), dok se  južnim rubom prostire Borovnik, prozvan po šumi crnog bora.

Istočni je dio Parka geomorfološki izrazito diferenciran, nepristupačan i divlji. Dalje na istok ova zona divljine prelazi u područje blažih formi u predjelu Malog i Velikog Libinja, koje čine krške zaravni s mnogobrojnim ponikvama čija su dna uglavnom bila obrađena.

Vršno područje Nacionalnog parka Paklenica čini uski greben Velebita, širine od 1 do 3 km. Tu se nalazi najviši vrh Velebita – Vaganski vrh (1757 m/nm).


Vaganski vrh


Geološke osobitosti Nacionalnog parka vidljive su po ljutom kršu u području Bojinca, Vidakovog kuka i na platou između obaju kanjona. Ondje je obilje mnogobrojnih oblika krškog reljefa, kao što su škrape, žlibe, kamenice, rupe, pukotine i špilje koje nastaju intenzivnim djelovanjem vode, ali i velikim temperaturnim razlikama tijekom pojedinih godišnjih doba.


Podzemlje

"... s punim pravom možemo reći, da je Paklenica isto tako, ako ne i ljepša podzemno, kao što je i lijepa i divlja nadzemnom svojom šumom i svojim strmim liticama." (Josip Poljak 1929.)

Nacionalni park Paklenica obiluje brojnim krškim reljefnim oblicima, među kojima su vrlo značajni podzemni oblici, špilje i jame. Prvi pisani podatci o istraživanjima speleoloških objekata na području Parka potječu iz 19.st., a povezani su sa sakupljanjem i istraživanjem špiljskih kukaca. Do drugog svjetskog rata istražen je manji broj špilja na prostoru Parka, a nakon njega i proglašenja Paklenice Nacionalnim parkom istraživanja se provode kontinuirano s manjim ili većim intenzitetom.

Obrađeni speleološki objekti izuzetno povećavaju vrijednosti Nacionalnog parka, budući da se radi o značajnim paleontološkim, arheološkim, biospeleološkim, turističkim i etnografskim lokalitetima.

Vrlo vrijedna paleontološka nalazišta su Špilja u Zubu Buljme i Jama u Zubu Buljme. Tako je iz Jame u Zubu Buljme izvađena lubanja špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) stara oko 30 000 godina.

Dio speleoloških objekata na području Nacionalnog parka Paklenica odavno je poznat lokalnom stanovništvu. U Pećini u Pazjanicama pronađeni su fragmenti keramike i kostiju koji ukazuju na povremen boravak ljudi još u razdobljima bakrenog i brončanog doba.

Ljudi su koristili špilje za zaklon sve do prije nekoliko desetaka godina o čemu svjedoče ostaci podzida i gospodarskih zgrada na ulaznim dijelovima desetak špilja. Uglavnom je riječ o malim objektima koje je u prošlosti lokalno stanovništvo koristilo kao skloništa i spremišta za stoku i druga dobra. Posebno se izdvajaju Babunjuša, Špilja kod Kneževića, Mokrača, Krumpirova pećina, Marasovića pećina i Lukčeva pećina (Škiljića stan).

Na području Parka dosad je obrađeno 90 speleoloških objekata i to 53 jame i 37 špilja. Najdublja jama je Ponor na Bunjevcu  duboka 534 m, još uvijek i jedna od najdubljih jama u Hrvatskoj. Svojom dubinom još se ističe Kaverna u Crljenom kuku dubine 152,5 m, a značajna je i zbog dimenzije dvorane, koja ima promjer od preko 100 m i svrstava se u red najvećih podzemnih šupljina u našem kršu. Posebno je atraktivna Jama lijepih fosila dubine 103 m, zbog velikih nakupina fosilnih ostataka školjkaša lithiotis.

Najdulja špilja je Jama Vodarica duga 300 m, dok je Špilja u Zubu Buljme duga 250 m. Špilja Lucinka je 132 m duga, a 51 m visok ulaz u nju jedan je od najvećih špiljskih ulaza na području našeg krša, a iznimnih dimenzija je i njena unutrašnjost.

Specifičan oblik speleoloških objekata predstavljaju snježnice i ledenice, a riječ je o špiljama ili jamama u kojima se tijekom većeg dijela ili cijelu godinu zadržava led ili snijeg, a koncentrirane su u vršnom dijelu Parka. Pojedine snježnice su korištene kao izvor pitke vode tijekom ljetne ispaše.

Posjećivanje speleoloških objekata i sakupljanje biološkog i geološkog materijala je zabranjeno bez posebne najave i dozvole!


Paklenica Podzemlje


Najdublji speleološki objekti u Paklenici

  • Ponor na Bunovcu (534 m) je najdbulji objekt na Srednjem i Južnom Velebitu
  • Kaverna u Crljenom kuku (152 m) geomorfološki je izuzetno značajna zbog  dimenzija podzemnih dvorana promjera većeg od 100 m, što je čini jednom od najvećih podzemnih šupljina u našem kršu
  • Jama u Zubu Buljme (139 m) osim zbog dubine zanimljiva je i po nalazu lubanje špiljskog medvjeda
  • Jama pod Počiteljskim vrhom(123 m)
  • Jama lijepih fosila (103 m)


Najduže špilje na području Parka

  • Jama Vodarica  (300 m)
  • Špilja u Zubu Buljme (250 m)
  • Medviđa špilja (215 m)
  • Manita peć (175 m) jedna je od najljepših špilja Parka s mnoštvom špiljskih ukrasa.
  • Špilja Lucinka (132 m) ima prema veličini najviši špiljski ulaz u Hrvatskoj (51 m). Unutarnje dimenzije ove špilje također su iznimne


Vode

Vodonepropusni sedimenti su smješteni ispod dobropropusnih i jako okršenih naslaga karbonatnih stijena, u proširenom dijelu Velike Paklenice, Brezimenjače i u izvorišnim dijelovima Male Paklenice te povremenog toka Orljače.  

Zbog toga u Nacionalnom parku Paklenica postoji nekoliko stalnih ili povremenih tokova i mnogo stalnih izvora. Stalni izvori pitke vode, koja se odlikuje izvrsnom kakvoćom, jesu Stražbenica, Kontinovo vrilo, Crno vrilo, Velika Močila i Pećica. 

Najjači izvor Velike Paklenice je vrelo Ivine vodice, na nadmorskoj visini od oko 1200 m, zatim Kontinovo vrilo na 870 m, Crno vrilo na 780 m i Jukića vrilo na 600 m. Iznad Ramića je izvor Vratrovac, a izvor povremenog vodotoka Brezimenjače je na otprilike 1000 m. Na istoj je visini izvorište Suhe drage.

Potok Velika Paklenica obično ponire na području ispod Anića luke. Cijelom svojom duljinom protječe do ušća u more tijekom kišnog razdoblja u proljeće, jesen i zimu.


Paklenica Voda


Vodotok Male Paklenice izvire iznad Vlaškogradske drage na oko 1 000 m, manjeg je kapaciteta, a ovisi o godišnjem dobu i oborinama. Vodotok postupno ponire do sutoka Orljače, a u kanjonu je potok aktivan za kišnih jeseni, zime i ranog proljeća, kada mu se na koti od 484 m ulijeva bujični tok Orljače koja izvire ispod obronaka Svetog brda.

Na području Velikih Močila nalazi se ograđeni izvor Staro vrilo s još nekoliko cijednica. Njih ima i na lokalitetu Mala Močila, ali u vlažnijim dijelovima godine. U vršnoj zoni Velebita stalne nakupine vode su u Babinu jezeru ispod Babina vrha.


Izvor:  http://www.paklenica.hr/Paklenica_Reljefno-geoloske_os.htm#Podzemlje

 Bulin usluge Danilo © Perla d.o.o. 2012-2018